“Sigurno si se susreo s patnjom, dragi prijatelju i supatniče! Nikoga ona ne mimoiđe i nitko je ne izbjegne. Udari svakoga; jednog nekom vrstom biča, drugog teškom dugom bolešću, nekog iznenadnim gubitkom, drugog razočaranjem, bolom kojemu ne znaš početka i ne vidiš kraja.
Patnje se bojiš, od nje bježiš, želiš joj se ukloniti. No što joj više izmičeš, ona ti je za petama ili te čeka iza prvog ugla.Protiv nje negoduješ, vičeš i prijetiš Nebu zašto te kažnjava. Sažalijevamo te, smatrajući da te nije smjela pogoditi jer si pravedno i pošteno živio. Tužiš se u svojoj patnji ne vidiš li da i drugi pate. Patnja je pratilica naših dana i nesanica naših noći. Patnja zna ispijati kosti i mučiti u savjesti poput srva u dugim noćima. Patnja prenerazi nepravdom, užasne masakrom, tjera u očaj, obuhvati nas poput crnog mraka koji gura u bezdan. Patnja su trenuci vlasti mraka. Ipak patnja moe imati i osvijetlanu stranu. Ona nam otvara vrata u humana iskustva i dobrotu. Ona nas senzibilizira za nadnaravno, u nama dubi i kopa prostore do kojih inače nikad ne bismo dospjeli. Patnja te kao na rukama izdiže iznad zida da vidiš i ono nevidljivo, pod horizontom. Ona te ispunja sadržajima koji te čine ponosnim i privilegiranim. Kad iziđeš iz patnje, osjećaš se bogatim i privilegiranim. Kad iziđeš iz patnje, osjećaš se bogatim i bogatstvo želiš podijeliti drugima.
Čovjek koji je propatio može danonoćno pripovijedati i ljudi ga slušaju otvorenih usta. Patnja može biti blagoslov, može produbiti život i stjecati iskustva o kojima se pišu čitave knjige.Trpljenje nas može dovesti do susreta s Bogom. O tome pričaju mnogi naši borci i ranjenici. Patnja nam veže ruke i noge, ostavlja gladnima i žednima. Ona oduzima ono što smo željeli i sprečava nas da dohvatimo ciljeve za kojima smo težili. Patnja uzima i dom i stan, i auto i prijatelje. Patnja smanjuje uspjehe, maštanja i planiranja. Ona isprepliče perspektive i želje. Patnja nas razgolićuje i ostavlja same. Trpljenje nas prikova na križ i pokazuje smisao evanđeoskog odricanja. Sve nam uzima da bismo dobili Boga. Patnja nas tako može dovesti u duboko iskustvo Boga. Ljudi koji su prihvatili patnju dokučili su i iskusili Božju blizinu.
Svoje iskustvo iz ovog rata ispripovijedao mi je jedan intelektualac. vidio sam mu na prsima veliki križ i začudio se, jer znao sam da je ateist. Izvadio je križ, pokazao mi ga i rekao: “Sve ću ti ispričati. Bio sam zarobljen. Bacili su me u duboki, hladni, vlažni podrum gdje se nisam mogao ispraviti. Hladni betonski zidovi i moja samoća: to je bilo sve. Prva misao mi je bila: “Ovo je tvoj grob.” A onda me nešto iznutra počelo dizati. Osjećao sam da u toj samici nisam sam. Neka čudna nazočnost čija se gustoća gotovo mogla opipati. To me oživjelo i dalo mi neku nadljusku snagu da izdržim. Znao sam, živjet ću. Ali sam, također, još nešto znao: “Moj je ateizam zauvijek nestao pred isustvom nazočnog Boga.” Otada smo Bog i ja prijatelji. Počeo sam s Njim razgovarati, moliti Ga i to mi je dalo snagu da iziđem živ it tog pakla, a onda sam odlučio da ću kupiti veliki križ, dati ga blagosloviti i stalno nositi pri sebi. Kad god ga vidim, znam; taj križ je spasio moj život. Ili, taj križ je moj život. Patnja Isusa na križu izbavila me iz očaja i moje patnje. Tako sam od ateista postao vjernik, kršćanin. I znam, ovo je moja nova egzistencija, moj novi život, moje novo uvjerenje. Zahvaljujući ovom užasnom, besmislenom, okrutnom ratu ja sam se rodio za novi život, i vjerujem mnogi moji kolege – završava on. Sigurno te je patnja već posjetila. Ako nije, vjeruj doći će. Važno je kako je prihvatiš i kako ćeš je dočekati. Ona ti može donijeti novi život, ali, ako joj je neprijateljski pristupiš, može te i pregaziti. Jer u patnji i kroz patnju te čeka uskrsnuće i živi Bog. Ono što te ne ubija, to te ojača. Pogledaj tako svoju svakodnevnu patnju i nadvladat ćeš je. Neka te križevi vode u uskrsnuća. Bog te poživio.”
Tomislav Ivančić
