Zakoračili smo u Novu godinu. Stara godina ostala je za nama, ali obilježena nama, našim dobrim i/ili lošim postupcima, djelima, ponašanjima. Dobro je da se na kraju Stare i početku Nove ispitamo o sebi, svojim postupcima, ljudskosti, o sebi kao kršćanima, kao onima koji vjeruju u Božić – Boga koji je postao čovjekom i zauvijek izmijenio tijek ljudske tragične povijesti u povijest spasenja, u povijest Radosne vijesti – Boga s nama, za nas i među nama.
Nova godina je novo vrijeme, to je za mene vrijeme milosti koje mi je darovano da nešto učinim, ali ne sama već s Bogom i braćom za Boga i braću. To je vrijeme koje mi je darovano da odlazeći svakodnevno u to svetište čovjeka, u samoću s Bogom osluškujem i čujem Glas koji mi govori i koji me poziva da budem apostol Božje ljubavi u svijetu, da dopustim da Bog djeluje u mom životu, da se utjelovi u mom životu, da bude Bog sa mnom kako bi po meni, po mom apostolatu i djelovanju bio Bog s nama. Stoga i u ovoj novoj godini Bog me treba, darovao mi je vrijeme da budem autentičan svjedok Boga.
Na tom putu duhovnog rasta i napredovanja u ovoj godini svakako nam može pomoći i govor koji je Sveti Otac Franjo izrekao u Božićnoj čestitci Rimskoj Kuriji. U tom govoru Papa vrlo precizno, proživljeno, rekla bih proročki izlaže u petnaest točaka razne bolesti koje svakog čovjeka, napose svakog kršćanina i Bogu posvećene mogu zahvatiti ako krivo shvate poruku Evanđelja. Na žalost taj Papin govor je u medijima odjeknuo kao neka senzacija, kao Papino špotanje kardinala, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, i još više kao likovanje nad Crkvom s kojom, eto, ni sam Papa nije zadovoljan. Štoviše mediji su nastojali, kao i čitavo vrijeme ovog pontifikata Pape Franje, prikazati kako je Papa Franjo jedno, Crkva drugo, a Krist nešto treće. Zapravo, mediji nam uporno serviraju Papu koji je potpuno različit od Crkve, Papu koji kritizira Crkvu, Papu koji se ni sam ne slaže s tom nekom u najmanju ruku “čudnom insitucijom” da ne kažem bahatom, krutom, zaostalom, šizofreničnom – koja jedno govori, a drugo čini. Mediji nam serviraju iskrivljenu sliku Pape Franje i iskrivljenu sliku Crkve. Crkvu kao božansko-ljudsko otajstvo ne razumiju, a u Papi ne vide Kristova namjesnika već vladara koji bi tu nepotrebnu instituciju – Crkvu trebao dovesti ured i već jednom joj pokazati gdje joj je mjesto. To vješto čine i zavode mase, a Papine riječi izvlače iz konteksta i tumače onako kako njima odgovara u određenom trenutku. Na žalost mnogi vjernici, pa i Bogu posvećeni, nasjedaju na taj razdor koji mediji vješto i uporno serviraju između Pape Franje i Crkve.
To je samo znak da ne shvaćaju ni Crkvu, ni Papu ni Krista.
Oduprimo se svjesno i vjerom tom iskrivljenom medijskom nasilju i razdoru i uzmimo, svaka za sebe, osobno, ove Papine riječi kao dobar ispit savjesti koji će nam pomoći da u ovoj, novoj godini budemo bolji ljudi, dostojni članovi Crkve i autentični Kristovi svjedoci.
- Bolest po kojoj se osjećamo “besmrtnima“, “imunima“ ili čak “nezamjenjivi“ zanemarujući potrebne i uobičajene provjere. Kurija koja se ne preispituje, koja nije samokritična, koja se ne obnavlja, ne traži da se poboljša, to je svakako boležljivo tijelo. Jedna najobičnija posjeta groblju mogla bi pomoći da vidimo imena tako brojnih osoba, od kojih su neke možda smatrale da su besmrtne, imune i nezamjenjive! To je bolest ludoga bogataša iz evanđelja koji je mislio da će živjeti vječno (usp. Lk 12,13-21), kao i onih koji se smatraju gospodarima, najvažnijima, nad svima drugima, a ne njihovim poslužiteljima. Ta bolest često proizlazi iz patologije moćnosti, iz “kompleksa izabranih“, iz narcizma koji strastveno gleda samo svoju sliku, a ne vidi otisnutu Božju sliku na svom licu niti na licima drugih, napose na onima slabijima i potrebnijima. Protuotrov toj epidemiji jest milost osjećati se grješnicima i govoriti svim srcem: „Sluge smo beskorisne. Učinili smo ono što smo morali učiniti“ (Lk 17,10).
- Jedna druga bolest je „martalizam“ (dolazi od Marte), tj. prenaglašen aktivizam onih koji se uranjaju u posao, zanemarujući neizbježno „najbolji dio“: sjesti do nogu Isusovih (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozvao svoje učenike „da se odmore malo“ (usp. Mk 6,31), jer zanemarujući potrebiti odmor dolazi do stresa uzrujanosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, je neophodno potrebno, neodloživo a treba ga živjeti vrlo ozbiljno: provodeći malo vremena s rođacima i smatrajući odmor kao ponovnu duhovnu i tjelesnu obnovu; potrebno je naučiti ono što poučava Propovjednik da „postoji vrijeme za svaku stvar“(3,1-15).
- Zatim postoji bolest duhovnog i mentalnog “otvrdnuća“: tj. bolest onih koji posjeduju kameno srce i „tvrdu šiju“ (Dj 7,51-60); onih koji putem izgube unutarnju vedrinu, živost i odvažnost, pa se skrivaju pod papirima postajući „strojevi prakse“, a ne „Božja bića“ (usp. Heb 3,12). Opasno je izgubiti osjećaj ljudskosti, tako da ne plačemo s onima koji plaču i ne radujemo se s onima koji se raduju. To je bolest onih koji gube „Isusovu osjetljivost“ (usp. Fil 2,5-11), jer tijekom vremena njihovo srce otvrđuje i postaje nesposobno za bezuvjetnu ljubav prema Ocu i bližnjemu (usp. Mt 22,34.40). Biti kršćanin znači doista „posjedovati iste osjećaje koje je posjedovao Isus Krist“ (Fil 2,5), osjećaj poniznosti i darivanja, nenavezanosti i velikodušnosti.
- Bolest prevelikog planiranja i funkcionalizma. Kada apostol sve studiozno, do u tančine, isplanira da će uz stvaranje savršenog plana napredovati, postajući tako računovođa i komercijalist. Potrebno je sve pripremiti, no nikada se ne smije pasti u napast da se zatvori i pilotira sloboda Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, velikodušnija od bilo kojega ljudskog planiranja (usp. Iv 3,8). Pada se u tu bolest, jer “je uvijek lakše poduprijeti se vlastitim statičnim i nepromjenjivima pozicijama. I doista, Crkva se pokazuje vjerna Duhu Svetome u onolikoj mjeri koliko se ne pretvara da vodi Duha Svetoga i da ga pripitomljuje. Pripitomiti Duha Svetoga!!! On je svježina, fantazija, novost.
- Zatim bolest loše koordinacije. Kada članovi izgube međusobnu komunikaciju, tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i trijeznost te postaju orkestar koji samo buči, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh ekipne komunikacije. Kada noga kaže ruci: „ne trebam te“, ili ruka glavi: „zapovijedam ja“, prouzrokuju tada skandal i nelagodu.
- Postoji isto tako bolest “duhovnog Alzheimera“, odnosno zaborav “povijesti spasenja“, kao i osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi“ (Dj 2,4). Radi se o sve većem opadanju duhovnih sposobnosti, koji tijekom duljeg ili kraćeg vremenskog razdoblja prouzrokuje teške hendikepe osobi, tako da postaje nesposobna izvršiti bilo koji samostalni zadatak, živeći u neprestanoj ovisnosti o svojim vidicima, vrlo često imaginarnim. To susrećemo i vidimo kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Kristom; kod onih koji ne žive po zakonu; isto tako kod onih koji potpuno ovise o svojoj sadašnjici, o njihovim strastima, kapricima i raznoraznim manijama; kod onih koji grade oko sebe zidine i običaje postajući sve više robovi idola koje su isklesali sami svojim vlastitim rukama.
- Zatim bolest rivalstva i taštine. Kada vanjski izgled te boje odjeće i počasno znakovlje postanu prvi životni cilj i objektiv, zaboravljajući riječi sv. Pavla: „Ništa ne činite iz prkosa i radi tašte slave, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe. Ne gledajte samo svaki na svoje nego i ono što je drugih!“ (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas dovodi da postanemo lažne žene i muškarci, te da živimo lažni “misticizam“ i “mirnoću“. Sam sv. Pavao ih definira „neprijateljima križa Kristova“, jer se „tašto hvale onim čega bi se morali sramiti, i ne misle na ništa drugo već na zemaljska dobra“ (Fil 3,19).
- Bolest egzistencijalne shizofrenije. To je bolest onih koji žive dvostruki život, što je plod licemjerstva, tipična za osrednjake, i stalnoga porasta duhovne praznine, koju diplome kao i akademske titule ne mogu nikako ispuniti. To je bolest od koje obolijevalju često oni koji napuštaju pastoralnu službu, te se ograničuju na birokratske prakse, i tako gube kontakt s realnošću kao i s konkretnim osobama. Stvaraju jedan paralelan svijet, otklanjajući na stranu sve ono što velikom strogošću poučavaju druge, te počinju živjeti skriveni život često puta jako raskalašen. Potrebno je i te kako hitno i neophodno obraćenje kod te tako teške bolesti (usp. Lk 15,11-32).
- Bolest brbljanja, mrmljanja i ogovaranja. O toj sam bolesti govorio već mnogo puta, no nikada dovoljno. To je teška bolest, koja započinje jednostavno, makar samo da se kažu dvije brbljarije, a ona ovlada osobom tako da postane „sijač korova“ (kao sotona), a u mnogim drugim slučajevima „hladnokrvni ubojica“ časti svojih kolega i subraće. To je bolest osoba-hulja, koje nemajući hrabrosti da reknu stvari u lice, govore iza leđa. Sv. Pavao ih opominje: „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja, da budete besprijekorni i čisti.“ (Fil 2,14-18). Braćo, čuvajmo se terorizma ogovaranja!
- Bolest pobožanstvenjenja poglavara. To je bolest onih koji se udvaraju poglavarima, nadajući se da će tako pridobiti njihovu dobrohotnost. To su žrtve karijerizma i oportunizma, a časte osobe, a ne Boga (usp. Mt 23,8-12). To su osobe koje žive za službu misleći isključivo na ono što mogu zadobiti time, a ne na ono što moraju dati. To su kukavne, nesretne osobe i nadahnute samo svojim fatalnim egoizmom (usp. Gal 5,16-25). Ta bolest bi mogla zahvatiti i poglavare kada se udvaraju nekim svojim suradnicima, da bi pridobili njihovu podložnost, vjernost i ovisnost, no zadnji pravi rezultat je samo sudioništvo.
- Bolest indiferentnosti prema drugima. To se događa, kada svatko misli samo na sebe te gubi iskrenost i toplinu ljudskog odnosa. Kada iskusniji ne stavlja svoje znanje u službu svojih neiskusnijih kolega. Kada se spozna nešto te se to drži za sebe, umjesto da se podijeli to na pozitivan način s drugima. Kada, iz ljubomore ili lukavosti, se raduje padu drugoga umjesto da ga se podigne i ohrabri.
- Zatim bolest sprovodnoga lica. Odnosno osornih i mrzovoljnih osoba, koje smatraju da je, za biti ozbiljan, neophodno premazati lice melankolijom i strogošću, i obraćati se drugima – napose onima koje smatraju nižima od sebe – ukrućenošću, tvrdoćom i arogantnošću. U stvari, teatralna strogost kao i sterilni pesimizam vrlo su često simptomi strahova i nesigurnosti u samoga sebe. Apostol se mora truditi da bude uljudna osoba, vedra, oduševljena, vesela, koja pronosi radost gdje god se nalazila. Srce puno Boga, to je sretno srce koje ozračuje i zaražuje radošću sve oko sebe: to se vidi odmah! Ne gubimo dakle taj radosni duh, pun humora, pa čak i samo-ironičnosti; tako se predstavljamo simpatičnim osobama, pa i u teškim situacijama. Kako nas oporavlja i dobro čini dobra doza humora! Bilo bi jako dobro često moliti molitve sv. Tome Morea: ja je molim svakodnevno i dobro mi čini.
- Bolest nakupljanja. Kada apostol nastoji ispuniti egzistencijalnu prazninu svoga srca nakupljanjem materijalnih dobara, ne radi potrebe, već samo radi osjećaja sigurnosti. Doista, ništa materijalnoga ne ćemo moći ponijeti sa sobom, jer „mrtvačko pokrivalo nema džepova“ i sva naša zemaljska blaga – pa i ako su darovi – ne će nikada moći ispuniti tu prazninu; naprotiv, ona će postati sve teža i dublja. Tim osobama Gospodin ponavlja: „ Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol … Revan budi i obrati se!“ (Otk 3,17-19). Nakupljanje otežava i neumoljivo usporava hod! Mislim na jednu anegdotu: jednom su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao „laganu konjanicu Crkve“. Sjećam se premještaja jednoga mladog isusovca, koji dok je trpao na kamion tolike stvari koje je posjedovao – prtljage, knjige, stvari i darove, čuo kako mu govori, smiješeći se vrlo mudro, neki stari isusovac, koji je sve to gledao: „I to bi bila laka konjica Crkve?“ Naši premještaji samo su znak te bolesti.
- Bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupicama postaje jača od pripadnosti Tijelu Kristovu, a u nekim situacijama i jača od samoga Krista. I ta bolest počinje uvijek u dobrim namjerama, ali s vremenom zarobljuje članove, postajući rak i prijetnja skladnosti Tijela, te prouzrokuje teške bolesti i skandale, napose kod naše manje subraće. Samorazaranje ili „prijateljska vatra“ sudrugova je najhimbenija opasnost. To je bolest koja udara iznutra; kako kaže Krist Gospodin, „svako podijeljeno kraljevstvo u sebi ide prema propasti“ (Lk 11,17).
- I zadnja bolest je svjetski profit, egzibicionizam. Kada apostol pretvori svoje služenje u moć, a svoju moć u sredstvo da postigne svjetski profit ili još više moć. To je bolest osoba koje nezasitno traže kako umnožiti svoje moći, i za to su sposobne klevetati, ocrniti, diskreditirati druge, pa čak i po novinama i časopisima. Naravno, da bi sebe istakli i pokazali sposobnima pred drugima. I ta bolest šteti jako Tijelu, jer dovodi osobe do toga da opravdavaju uporabu bilo kojeg sredstva, samo da bi postigli cilj, vrlo često u ime pravde i razboritosti! Tu se prisjećam jednog svećenika koji je bio pozvao novinare da bi im ispričao – a izmislio – neke privatne i pridržane stvari svoje subraće i župljana. Za njega je bilo važno samo da se vidi na prvim stranicama novina, jer se tako osjećao „moćnim i upečatljivijim“; no na taj način je prouzrokovao mnogo zla drugima kao i Crkvi. Jadnik!
Braćo, takove bolesti i napasti, naravno, su opasnosti za svakoga kršćanina i za svaku kuriju, zajednicu, kongregaciju, župu, crkveni pokret, a mogu udariti kako na individualnom planu tako i na planu zajednice. Potrebno je samo razjasniti da samo Duh Sveti – duša Mističnoga Tijela Kristova, kako to potvrđuje Nicejsko-Carigradsko vjerovanje: „Vjerujem … u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“ – može ozdraviti od tih slabosti i bolesti. Duh Sveti podržava svaki iskreni napor očišćenja i svaki čin dobre volje za obraćenjem. On nas nadahnjuje da svaki ud sudjeluje u posvećenju tijela kao i u njegovom oslabljenju. On je promicatelj skladnosti: „ipse harmonia est“ (on sam je skladnost), kaže sv. Bazilije. Sv. Augustin nam pak kaže: „Dok jedan dio nas prianja uz tijelo, njegovo ozdravljenje nije u očajnom stanju; ono što je bilo odrezano ne može se niti liječiti, a niti ozdraviti“.
Ozdravljenje se postiže svjesnošću da bolest postoji, i osobnom odlukom kao i zajednice da se liječi podnoseći strpljivo i ustrajno terapiju. Dakle pozvani smo, u ovo božićno vrijeme i tijekom cijelog vremena našeg službovanja i življenja, živjeti „po istini u karitativnoj ljubavi“ (Ef 4,15-16).
Draga braćo! Jednom sam čitao da su svećenici kao avioni: daju vijest o sebi samo kada padnu, no ima ih mnogo koji lete. Mnogi ih kritiziraju, a malo njih moli za njih. To je vrlo simpatična rečenica, ali i vrlo istinita, jer ukazuje na važnost i delikatnost našeg svećeničkog služenja, te koliko bi zla mogao prouzročiti, cijelome tijelu Crkve, samo jedan svećenik koji „padne“.
Tekst priredila i prevela s. Stjepanka stanić i M. Assumpta Pipunić, Izvor: www.milosrdnice.hr
