Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge.
Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda!“ poviče invalid. „Završit ćeš u vatri!“ Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda?“ Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno.“
Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima. Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.
– “Zašto si tamo išla?” – upita je otac.
– “Da utješim majku svoje prijateljice” – odgovorila je djevojčica.
– “I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš?”
– “Sjela sam joj u krilo i plakala s njom.”
“Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih.” (Albert Schweitzer)
Ljudevit Anton Maračić
