Marko 5 govori priču o Jairu, očajnom nadstojniku sinagoge koji je molio Isusa da iscijeli njegovu kćer. Dvanaestogodišnja kći bila je opasno blizu smrti i Jair je vruće molio Isusa da dođe u njegovu kući i položi ruke na nju.
Isus se složio da pođe s njim. Ali najprije se zaustavio da na putu pomogne ženi koja je bolovala od krvarenja. (To je bila žena koja je bila iscijeljena kad se dotakla skuta njegova plašta). Međutim, dok se Isus zadržavao, došao je glasnik s tragičnom vijesti: Jairova kći već je umrla. Glasnik je rekao nadstojniku sinagoge: “Kćerka ti je već umrla. Čemu više mučiš učitelja?” (Mk 5,35).
Jairovo je srce zahvatila žalost. Pomislio je: “Da smo samo stigli na vrijeme! Sad je prekasno. Moja je kći otišla.” Ali ga je Isus razuvjerio: “Ne boj se! Samo vjeruj” (Mk 5,36).
Dok se ta skupina približavala Jairovu domu, začula je buku od naricanja i tugovanja. Bili su to Jairova obitelj i susjedi, tugujući nad djevojčicom. Zamislite kontrast u tom prizoru: Tu je Bog u tijelu, Stvoritelj svemira, u stanju izvršiti svako zamislivo djelo – međutim, ljudi plaču u njegovoj nazočnosti. Ukratko, svjedočili su: “Bog može pomoći jedino dok postoji neki znak nade. Ali jednom kad život ode, nema više potrebe prizivati ga. Čak ni on ne može popraviti tu situaciju.”
Koliki kršćani danas više ne prizivaju Gospodina jer misle da je njihov problem bez nade? Mnogi se uzdaju u Boga jedino do točke dok nešto u njihovu životu ne umre. Ne mislim na smrt osobe, već na smrt braka, odnosa, snova, vaše nade za nespašene ljubljene – bilo što u vašem životu za što mislite da je nemoguće popraviti, promijeniti ili obnoviti.
Isus je ukorio takvu nevjeru. Rekao je onom mnoštvu koje je plakalo u Jairovoj kući: “Zašto bučite i plačete? Dijete nije umrlo, već spava” (Mk 5,39). Izjavio je: “Ova situacija nije ono što vidite ili mislite. Vi mislite da je sva nada nestala, ali ja kažem da će biti povratak u život.” Zatim je otišao u djevojčičinu sobu, izgovorio samo riječ i vratio dijete u život. “Djevojčica odmah ustane i počne okolo hodati” (Mk 5,42).
Zašto je Duh Sveti uključio ovu priču u Markovo evanđelje? Da bi nam pokazao kako ništa nije previše “mrtvo” ili da je otišlo predaleko za njega da bi ga povratio u život. On govori: “Pouzdajte se u mene da ću srediti vaš problem. Za mene nikada nije prekasno.”
David Wilkerson
