Radost (lat. gaudium), duševno i duhovno stanje koje se očituje intenzivnim doživljajem sreće i punine, a posljedica je zadovoljene težnje.
Stoicizam kao filozofski pravac i budizam kao religija nastoje izbjeći radost i žalost. A u kršćanstvu je radost praktično osobno iskustvo punine. Središnja novozavjetna poruka naziva se radosnom viješću ili evanđeljem. U katoličanstvu radost je jedan od sedam darova Duha Svetoga.
Radost u Bibliji
Radost pripada među središnje biblijske poruke kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Ona je uvijek pridodana obećanjima i iskustvu spasenja, te susretu s Bogom, koji uspostavlja pobožan i bogobojazan čovjek. Često u spisima sv. Ivana i sv. Pavla pronalazimo tekstove o radosti koja izvire iz prihvaćanja poruke spasenja i u praktičnom životu prvih praktičnih zajednica. Biblijski kontekst nudi nam viziju radosti koja je gledana kroz prizmu Božje ljubavi i čovjekova prihvaćanja Božje volje. Predaja Crkve u prvim kršćanskim vremenima nudi radost kao središnju temu katoličanstva.
Sveci su svaki na svoj način poimali radost
Origen kao duboku spoznaju Božjih otajstava, sveti Augustin kao iskustvo spasenja i protivljenja svijetu, sveti Bernard kao stvarnost ispunjenu ljubavlju, sveti Franjo Asiški kao iskustvo jednostavnosti i bratstva, sveta Terezija Avilska kao raspoloživost duše za milost, sveti Franjo Saleški kao afektivni osjećaj, sveta Terezija iz Lisieuxa kao iskustvo Božje nježnosti. Tako bismo mogli nabrajati u nedogled. Zajednička stvarnost tih svetaca i svetica jest da su svoju radost našli u Bogu. A ta je radost često bila u trpljenjima, usred odolijevanju napadima Zloga.
Duhovna suhoća
U katoličkoj duhovnosti duhovna suhoća ili pustoš jest nedostatak duhovne utjehe u nečijem duhovnom životu. To je oblik duhovne krize koju se subjektivno doživljava kao osjećaj odvojenosti od Boga ili nedostatak duhovnog osjećaja, posebno tijekom kontemplativne molitve. Paradoksalno, smatra se da duhovna suhoća može dovesti do veće ljubavi prema Bogu. Katekizam Katoličke crkve (CCC) opisuje duhovnu suhoću kao poteškoću koja se ponekad doživi u nečijem molitvenom životu, što može dovesti do obeshrabrenja. Suhoća može razotkriti nedostatak „ukorijenjenosti“ u vjeri, ali i pruža priliku za snažnije prianjanje uz Boga. CCC se poziva na sjeme koje je palo na stijene u Paraboli o sijaču, kao i na alegoriju Zrno pšenice koja se nalazi u Evanđelju po Ivanu. Katolička enciklopedija to naziva oblikom „pasivnog pročišćenja“, čiji je plod „pročišćavanje ljubavi, sve dok duša nije toliko upaljena ljubavlju prema Bogu da se osjeća kao ranjena i kloni od želje da ga još više voli intenzivno“. Tema duhovne suhoće može se naći u psalmima, iskustvima proroka. Brojni katolički sveci pisali su o svojim iskustvima duhovne suhoće. U 16. stoljeću sveti Ivan od Križa to je slavno opisao kao „Tamnu noć duše“. Benediktinski mistik iz 17. stoljeća Augustine Baker nazvao je to „velikom pustoši“. Dnevnici Majke Tereze pokazuju da je većinu života doživljavala duhovnu suhoću.
Naše duhovne suhoće
Ako su sveci i svetice doživljavali duhovnu suhoću, nije li sasvim normalno da je i mi doživimo. Vrijeme u kojemu živimo naše je vrijeme. Bog nam daje to vrijeme, te ljude i sve što donosi vrijeme u kojemu živimo. Strah od bolesti, strah od ljudi, psihologija prisile, razočaranost svime i svačime, sve je to dio pustoši naše duše. Neki kažu: „Osjećam se totalno izgubljeno. Ne znam kome vjerovati. Dosta mi je te pandemije. Teško se oporavljam od preboljele korone. Zašto Crkva šuti? Gaze nam osobne slobode izbora. Koliko će još sve to trajati? Možda su to po svemu sudeći posljednja vremena. Nije to bez Zloga. On u tome ima svoje prste.“ I tako bismo mogli nabrajati i slušati u nedogled svakidašnje jadikovke ovoga našeg hrvatskog podneblja. No, sve to nabrajanje nema smisla. Radost može biti i u trpljenju. Božić se slavilo u groznim i vrlo teškim vremenima kroz povijest čovječanstva. Boga su sveci pronalazili klečeći u predivnim samostanima, ali i u logorima, zatočeništvima, progonima, smrtnim pogibeljima. Što je s nama? Jesmo li toga svjesni? Ili očajavamo, padamo u pesimizam? U „tamnu noć duše“. Sa sigurnošću bih rekao da smo još uvijek premalo ukorijenjeni u vjeri, da nam je vjera više folkloristička negoli praktična stvarnost. Oko nas je duhovna pustoš puna razočaranja, raznih sumnja. Nitko nikome ne vjeruje ili premalo vjeruje. Izgubilo se povjerenje u čovjeka, u medicinu, u one koji nam daju lijekove, u one koji nas vode. Zar nije to ne samo duhovna pustoš nego i pustinja puna pijeska koji nam bacaju razni vjetrovi u oči. Mediji nas vjernike i božićne blagdane nastoje zaobići pa tako slušamo reklamu „Ovih blagdana, možete….“ Kojih to blagdana? Imaju li ti blagdani ime i značenje? Dakako da imaju. Treba ih imenovati, znati njihovo značenje i snažnu Božju poruku.
Zato nemoj padati u očaj. Ne daj da te vuku za rukav i indoktriniraju. Dolazi Bog, Božić, Emanuel – Bog s nama. Ne Bog iznad nas ni pokraj nas, nego među nas. U ovakvo vrijeme, među ovakve ljude. U razna naša trpljenja i napade od Zloga. Prepusti se Bogu, osluškuj, pjevaj, odagnaj suhoću duše. Budi radostan što si vjernik. Nitko te ničim ne može dovesti u bezizlaznu konfuziju i tminu, ako se pouzdaješ u Boga. Ako raspjevan veselo pjevaš radosne i lijepe hrvatske božićne pjesme.
Plemenita i profinjena duša – sveta Faustina
„Plemenita i profinjena duša može biti krajnje jednostavna, ali prožeta nježnim osjećajima; takva duša u svemu vidi Boga, svugdje ga nalazi. U svemu pronalazi smisao, sve visoko cijeni, na svemu Bogu zahvaljuje, iz svega izvlači korist za se i svu slavu Bogu iskazuje. U njega se uzda i ne uznemiruje se kada dođe vrijeme kušnje. Ona zna da je Bog uvijek najbolji Otac i da mu je ljudski obzir potpuno nevažan. Vjerno ide za svakim nadahnućem Duha Svetoga, raduje se tom duhovnom Gostu i drži ga se kao dijete majke. Ondje gdje druge duše zastajkuju i uznemiruju se – ona prolazi bez straha i poteškoća.”
U ovo predbožićno i božićno vrijeme
Odlučimo da ćemo se vraćati na korijene naše katoličke vjere. Da će nam Bog, Crkva, euharistija, sveta ispovijed biti izlaz iz naših pustoši i pustoši koje nam drugi stvaraju. Neka nam božićno vrijeme protekne u molitvi, radosnom pjevanju, obiteljskom druženju.
U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.
Gospodine, dolazim k tebi
Gospodine, dolazim k tebi i zahvaljujem ti što mi se približiš kad se ja približim tebi. Pomisao da misliš na mene ispunjava moju dušu. Ali Gospodine, danas je moj duh težak i moje tijelo slabo. Ne mogu više podnositi težinu ove tjeskobe i panike. Priznajem da ne mogu sama prolaziti kroz ovo. Molim te, pomozi mi protiv vrlo aktivnog neprijatelja koji pokušava potresti moju vjeru i razdvojiti nas. Pomozi mi da čvrsto stojim u tebi. Ojačaj ove umorne kosti i podsjeti me na istinu da ta bol i panika neće trajati zauvijek. Proći će. Ispuni me svojom radošću, mirom i ustrajnošću, Oče. Obnovi moju dušu i slomi lance anksioznosti i panike koji me vezuju. Vjerujem ti u panici i znam da imaš moć sve to odnijeti. No, čak i ako to ne učiniš, znam da ne moram biti rob svome strahu. Mogu se odmarati u sjeni tvojih krila, ustati i nadvladati tvojom čvrstom snagom. U Isusovo ime. I tako podižem ruke prema nebu, osjećajući kako se težine podižu dok sve predajem Njemu. Udišem novu nadu i nova se snaga uvećava. Zamišljam da me Bog spašava od tjeskobnih, nemirnih voda, noseći me u zrak na oblak savršenog mira. Ako dopustim da me nosi, u Njemu mogu nadvladati paniku svaki put kad se pojavi.
(Autorica: Lauren Gaskill; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Ibelieve.com)
vlč. Vladimir Trkmić
