Na svijetu postoje tisuće ljudi koji djeluju za Isusa, ali ono što je svijetu zaista potrebno su ljudi u kojima će Isus djelovati. Osoba u kojoj će Isus djelovati može biti samo onaj pojedinac koji je istinski preobražen; on tada neće samo govoriti o Isusu nego će biti u poziciji da Isusa daje drugima. Kada se dogodi takva preobrazba Isusova osobnost biva prenesena u srce te preobražene osobe koja tada može okupljati ljude za Isusa.
Primjeri takvih osoba su sveti Pavao, žena grešnica i Zakej. Kroz pokajanje i skrušeno srce, osoba može usmjeriti Isusovo svjetlo u najskrovitije kutke svog srca i to se onda snažno odražava na cijeli njen život. Samo osoba koja se iskreno kaje može osjetiti obilan izljev Božje ljubavi u svom životu. “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest” (Mk 1:15). Jedna stvar je kristalno jasna; samo oni koji žive u dubokom i iskrenom pokajanju, mogu istinski povjerovati u Radosnu vijest. “Ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi ” (Iz 26:8). Mi smo ljudi koji bismo uvijek trebali nositi ime i misao Božju. Božje ime i misao povest će me u novi način života, novu životnu stazu, Isusovu stazu. Kad se osoba duboko pokaje i istinski obrati, iskusit će obilan izljev Duha Svetoga u svom životu. Upravo kao što riječna struja pred sobom nosi i ispire sve što je na površini, tako i Duh Sveti ispire sve opačine našeg srca i ono postaje čisto i sjajno. Čisti srcem mogu gledati Boga.
Dakle, da bismo mogli vidjeti Boga, neophodno je obraćenje. Ako želimo da naši životi budu kao zelena stabla zasađena na obali rijeke, potrebna nam je ljubav i briga našeg Oca. Bogu su ugodni oni čija su srca ispunjena pokajanjem i poniznošću i oni koji dršću od vjere slušajući Božju riječ. Da bi obitelj bila blagoslovljena i pomazana Božjom milošću, njeni članovi moraju započeti život obraćenja i poniznosti. Ne postoji takvo nešto što Bog ne bi mogao dati nama ili našim obiteljima. Sveti Pavao je iskusio veličanstveni učinak obraćenja. Isus je ušao u njegov život poput sjajnog svjetla i rekao mu : ” Savle, zašto me progoniš?” Isus danas ovo uznemirujuće pitanje postavlja svakoj osobi uronjenoj u različite vrste grijeha: “Zašto me progoniš?” Ovo pitanje je upućeno i meni, a odgovor moram dati cijelim svojim životom. Ovdje odgovor nije jednostavan, nije neka uljudna riječ. Ovaj odgovor proteže se kroz cijeli naš život i sve razine našeg postojanja. Odgovor koji dajemo je ukupan zbroj svega u našem životu. Samo ako se preobrazimo u duhovna stvorenja Božja milost će poteći kroz nas. Kada se sveti Pavao preobrazio u duhovno stvorenje, on je postao snažan Božji instrument. Važno je da spoznamo ovu činjenicu. Pavao je u svom srcu podržavao plamen duhovnog iskustva koje je primio od Boga i to je kao plod donijelo njegovu poniznost.
Ako u našim srcima bude poniznosti i pokajanja, Gospodnja milost i plamen Duha Svetoga nastanit će se u nama. “Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. ” (Ez 36 :25) Sveti Petar je jedan od onih koji su slušali mnoge Isusove riječi, no usprkos tome, pod posebnim okolnostima, on je zanijekao Isusa. Dok se grijao uz vatru, sluškinja ga je upitala da li je on bio s Isusom, a Petar je to spremno zanijekao. No, nakon iskustva Pedesetnice, on je postao hrabri svjedok za Krista. Duboko u sebi, trebali bismo se zapitati: Jesam li ja osoba koja sjedi pored vatre i grije se? lli je moja duša zapaljena Duhovskim sjajem? Kada svoja srca približavamo Bogu, bit ćemo ispunjeni Božjom milošću, mirom i radošću. Sjećam se nekoliko događaja iz mog iskustva. Jednom za vrijeme duhovnog seminara u Europi, osobno sam bio svjedok kada je jedna sestra ponovno zadobila sluh koji je izgubila prije 20 godina; nakon života u potpunoj tišini, iznenada joj se vratio sluh. U drugom slučaju, osoba je dobila dobar posao nakon što se pokajala i odlučila promijeniti život . ” Posvetite se, jer će sutra Gospodin učiniti čudesa među vama. ” (Jš 3:5). Poznajem jednu osobu koja radi u molitvenom timu za duhovnu obnovu. Neko vrijeme on nije mogao obavljati svoju zadaću s milošću koju je običavao imati u prošlosti, nije više imao dar jezika. Kada se pokajao i iskreno molio začuo je šaptanje u svom uhu :” Sjećaš li se prigoda kada si svojim nagovorima ožalostio ljude koji su te slušali, pokaj se i onda moli.” Za vrijeme klanjanja pred Presvetim, nakon što se pokajao, u suzama je iskreno molio, osjetio je milost i ponovno je zadobio dar molitve u jezicima i svu izgubljenu duhovnu snagu i živost.
O. Joseph Vadakkel M.C.B.S
