Priča mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje staraca.
Dvoje matoraca – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezine godine, vrlo je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.
Priča mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prelaza zastali su i poljubili se.
Za moju pripovjedačicu to je bilo suviše.
– Pritisak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je.
– Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće stala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam je i rekao:
– Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan divan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
– Bog ti je htio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…
U trci sa svojim obvezama, trci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu nabrojiti nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo uspjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojem nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojem se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojem im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan.
Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je na dohvat ruke, na dohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo.
I mnogi, mnogi će zbog toga oskudijevati.
Stjepan Lice, Izvor: balkanspress.com
