Naišla sam na članak u novinama koji piše o liječnici koja je oživjela treći dan od svoje smrti nakon što je vidjela raj, čistilište i pakao. Njezino svjedočanstvo mi se čini zanimljivo i htjela bih ga čuti, ali se bojim da nije “zamka”.
Zanima me kakav je stav katoličke Crkve o toj temi i vaše mišljenje po pitanju odlaska na saslušanje njena svjedočanstva?
Odgovora don Damir Stojić
Katekizam u broju 67 piše: “Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.
Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objave” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim “objavama” zasnivaju.”
Kada želimo u tom svjetlu sagledati objavu o kojoj je riječ u tvome pitanju, susrećemo se s nekoliko teškoća.
Najprije, nije mi poznato da je crkveno učiteljstvo donijelo ikakvu izjavu o njoj. Drugo, ne radi se o proglašenom ili općepoznatom svecu kao izvoru objave, što bi takav proces razlučivanja bitno olakšalo. Treće, u samom svjedočanstvu moguće je naići na neke u najmanju ruku neobične izjave, poput onih u slijedećem odlomku:
„To mjesto je prvi krug pakla poznatiji kao čistilište – ističe Tatjana.- Tu su ljudi u zatvorenom prostoru punom plina koji jure s jedne strane na drugu. Vide raj ali ne mogu ući u njega. Vape za pomoć. Oni malaksali koji pokušavaju sjesti ne uspijevaju jer ih demoni progone. Dižu pogled prema nebu ali ne smiju izgovoriti ime Gospodnje. To su oni koji čekaju suđenje. Na sudu će se možda opravdati, a možda i ne. Propustili su svoju priliku za spasenje na Zemlji – objašnjava Tatjana.“
Katekizam pak uči u brojevima 1030 i 1031: “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem.”
Uočljiva je razlika između citiranog odlomka objave i nauka Katekizma: u objavi je čistilište opisano kao “prvi krug pakla”, dok se u Katekizmu naglašava da je riječ o čišćenju koje se “posve razlikuje od kazne osuđenih”. Dalje, u objavi stoji da će se oni “možda opravdati, a možda i ne”, dok Katekizam tvrdi da su oni “sigurni za svoje vječno spasenje”.
Mogu li se ove razlike ipak nekako objasniti, možda nespretnim izrazom osobe koja nije teolog? Ne znam. U svakom slučaju, sveti nas Pavao potiče da “sve ispitujemo, a dobro zadržimo” (1 Sol 5,21). To govori i već citirani broj 67 Katekizma: “Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.”
Kriterij što je to “dobro” svakako imamo u nauku Crkve, a također i u provjerenim privatnim objavama, kao što su “Snoviđenja” svetog don Ivana Bosca, “Dijalog” svete Katarine Sijenske i druge. Od novijih, a dobro prihvaćenih privatnih objava tu su one Marina Restrepa, čije se knjige također mogu kod nas nabaviti. Nisam naišao niti na zamjerke svjedočanstvu oca Stevena Scheiera, svećenika koji je doživio kliničku smrt, a zatim po Marijinu zagovoru dobio drugu priliku (po tadašnjem stanju trebao je završiti u paklu).
Neka te Gospodin po svim sredstvima kojima se služi, pa i ispravnim (u) privatnim objavama, učvrsti u vjeri i usavrši u ljubavi.
don Damir Stojić, Studentski pastoral
