Na maturalcu 30.05. 2006. na Ivanu Aršku imala sam nezgodu. Pala sam sa prozora na kojem sam sjedila. To je bio prozor na 11. katu. Tada sam bila sama, ali samo u vidljivom svijetu, jer samo dragi Bog zna koga mi je sve poslao da me čuva.
Pala sam u visoke borove, tj. vjerovatno mi je granje jednoga bora ublažilo ozljede. Slomila sam obje noge i ključnu kost, zadobila sam i potres mozga, pa sam zbog toga bila u komi.
Treći dan kome, obitelj, rodbina i prijatelji počinju moliti devetnicu Božanskog milosrđa i bez posljedica budim se iz kome zadnji dan devetnice. Bez ikakvih težih posljedica, bez nekakvog trajnog oštećenja ili nekakvih komplikacija.
Bila je nedjelja Presvetog Trojstva i moji roditelji su toga jutra došli k meni, neznajući da sam se probudila. Nisam se ničeg sjećala vezano za pad. Dok sam bila u komi, tata je došao kod mene odmah slijedeće jutro, jer se to dogodilo u Češkoj, a mama nije mogla dok nije riješila papire za putovnicu. Tata je imao veliku nadu i vjeru u moj oporavak, jer kada je bio u mojoj sobi i kada mi se obratio, kaže da sam pustila suzu. Znao je da sam ga čula i da će sa mnom sve biti dobro. Oporavak je trajao oko pola godine i cijelo vrijeme majka je bila uz mene. Novinari su od toga stalno pokušavali napraviti senzaciju, ali prava senzacija, pravo čudo je naš dragi i milosrdni Bog; Otac, Sin i Duh Sveti. Samo je on mogao sve tako posložiti.
Znala sam imati problema sa nesanicom i zbog toga sam se često osjećala iscrpljeno i bezvoljno, ali nikada nisam sumnjala u njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu. Često sam pisala dnevnik, pa sam jednom prilikom napisala obraćajući se nebu: kada bi barem anđeli pomogli pronaći način koji će me osloboditi! Mislila sam na to kako sam se osjećala, zarobljeno u svemu tome. Na radnom stolu sam imala ceduljicu na kojoj je pisalo: umrijeti znači nestati, a neživjeti znači vidjeti, čuti, znati, a ne sudjelovati. Ja sam imala volje, ali nisam imala snage. Kada ne spavaš danima, jedva imaš snage disati. Napisala sam na tu cedulju i ovo: Ne traži čuda, budi čudo. Ne znam odakle mi te riječi, ali su mi bile snažne i one su me održale. Pala sam doslovno, ali silan Bog me je podigao i vratio mi radost spasenja. Utaknio mi je u srce samo svoju čistu ljubav i ona mi je dovoljna. S njom imam snage za sve, pa čak i kad ne mogu spavati, disati ili nešto raditi, snage uvijek imam da mi se srce smije.
Sve je njegova zasluga, sve je njemu na slavu. Sa ljubavlju nosim svoj križ koji i nije toliko težak, jer znam da je on svojim križem pobijedio smrt i znam da se ne moram ničega bojati. Do mene je bila samo ta volja za životom, a sve ostalo je njegova volja. Čuo je moje vapaje i uslišao moje molitve. Zato ću dovijeka klicati Imenu Gospodnjem: Slava tebi Kriste!
Izvor: www.medjugorje-info.com
