VJERA

Putevima svetosti

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas. Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati – jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan – ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Thomas Merton, Nove sjemenke kontemplacije

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

+ 41 = 45

You may also like

VJERA

Duha se može iskusiti

  • 7. siječnja 2014
Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh. Tamo gdje
VJERA

Tomislav Ivančić: Simptomi duhovnih bolesti i terapija

  • 8. siječnja 2014
O uzrocima duhovnih bolesti Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka