Promatrati kako Isus daje svoj život za nas, hraniti se tom “prevelikom ljubavlju” koju je za nas pokazao na Križu, to je ono što doista ulijeva pouzdanje. Zar taj najveći dokaz ljubavi, “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje” (Iv 15,13), ako ga neprestano promatramo pogledom ljubavi i vjere, neće malo po malo jačati naše srce i postaviti ga na nepokolebljiv temelj povjerenja?
Zar se možemo bojati Boga koji nam je pokazao svoju ljubav na tako očit način? Zar on nije na našoj strani, potpuno i apsolutno za nas, zar taj Bog, prijatelj ljudi, “koji je za nas dao svog Sina, dok smo još bili grešnici”, neće sve učiniti za nas? Pa “ako je Bog za nas tko će biti protiv nas”? Ako je Bog za nas, koje nas zlo može snaći?
Iz ovoga vidimo apsolutnu nužnost kontemplacije da bi se raslo u povjerenju. Toliki su ljudi zabrinuti samo zato što nisu kontemplativci, što ne uzimaju vremena da hrane svoje srce i da mu daju mir kroz pogled pun ljubavi usmjeren prema Isusu. Da bismo odoljeli strahu i obeshrabrenju, trebali bismo kroz molitvu, kroz osobno iskustvo susreta s Bogom kojeg smo prepoznali i uzljubili u molitvi, “kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin” (Ps 34). Uvjerenja koja u nas usađuje navika molitve mnogo su čvršća od onih koja proizlaze iz mudrovanja, pa bila ona i na području najviše teologije. Kao što su neprestani napadaji zla, misli obeshrabrenja i nepovjerenja, tako mora biti neprestana i naša molitva, da bismo im se mogli oduprijeti. Koliko puta mi se dogodilo da odem na svakodnevni sat klanjanja pred Presvetim u stanju zabrinutosti ili obeshrabrenja i da, bez ikakvih posebnih osjećajnih doživljaja ili događaja, klanjanje završim smirena srca. Vanjska situacija je ostala ista, problemi su i dalje ostali neriješeni, ali se srce promijenilo i bilo je u stanju s njima se suočiti u miru. Duh je Sveti učinio svoje skriveno djelo.
Nećemo, dakle, nikad dovoljno naglašavati potrebu tihe molitve, pravog izvora unutarnjeg mira. Kako se predati Bogu, kako mu pokloniti svoje pouzdanje, ako ga poznajemo samo izdaleka, “po čuvenju”? “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe”. (Job 42,5) U srcu se budi pouzdanje tek kad se probudi ljubav; nužno nam je potrebno osjetiti blagost i nježnost Srca Isusova. To se može postići samo kroz naviku tihe molitve, tog blagog odmora u Bogu kojeg daje kontemplativna molitva.
Naučimo se, dakle, predati: imati potpuno pouzdanje u Boga u velikim kao i u malim stvarima, i to s dječjom jednostavnošću. Tada će nam Bog objaviti svoju nježnost, svoju brigu, svoju vjernost i to katkada na potresan način. Ako Bog katkada s nama postupa na prividno grub način, on nam isto tako iskazuje nepredviđene znakove pažnje za koje je sposobna samo njegova nježna i čista ljubav. Pred kraj života, bolestan, iscrpljen i na kraju snaga, na putu prema samostanu u kojem će završiti svoj život, sveti Ivan od Križa zaželio je šparoge, onakve kakve je jeo u djetinjstvu. Pored kamena na koji je sjeo da se malo odmori, eto vlati šparoge koja se tu našla na čudesan način!
Usred kušnji, doživjet ćemo iskustvo tih znakova pažnje koje nam iskazuje Ljubav. Oni nisu pridržani samo za svece. Oni su za sve siromahe koji doista vjeruju da je Bog njihov Otac. Oni će za nas biti snažan znak ohrabrenja da se predamo Bogu, mnogo učinkovitiji od svih mudrovanja.
Mislim da je u ovome pravi, ne filozofski nego egzistencijalni, odgovor na tajnu zla i trpljenja: predajući se Bogu doživljavam konkretno iskustvo da je to doista moguće, da Bog sve okreće na moje dobro, pa čak i zlo, čak i trpljenje, čak i moje vlastite grijehe. Koliko je bilo situacija kojih sam se bojao, a kad sam se u njima doista našao, učinile su mi se u krajnjoj liniji podnošljive, pa čak i pogodne, nakon što su u prvi mah bile bolne. Ono što mi se činilo kao protivština, konačno se prokazuje kao moje dobro. Tada kažem: ono što Bog u svojem beskrajnom milosrđu čini za mene, sigurno na tajanstven i skriven način čini i za druge, pa i za cijeli svijet.
Jacques Philippe, Izvor: tomablizanac.blogspot.com
