Grijehom biva ranjena naša raspoloživost da budemo što jesmo: stvorenja stvorena na sliku Božju. O grijehu smijemo govoriti jedino ako istodobno govorimo o nadi. Sloboda od grijeha jest pristajanje na nadu. Onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi slobodu.
Grijeh izražava odvojenost od našega počela. Samim tim i od nas samih. U prvim poglavljima Knjige Postanka opisan je čin toga odvajanja u priči o Adamovu i Evinu Prvom grijehu (u teologiji taj se grijeh naziva i “Istočnim”, u smislu: prvotnim, primordijalnim, ne: prvim u nizu).
Naši pojedinačni grešni čini posljedica su te odvojenosti, našega pristajanja na nju. Zlo što proizlazi iz pristajanja, negacija je životu njegove stvarateljske vrijednosti. No, zlo, premda ne razumijemo zašto postoji, nema posljednju riječ: ono ovisi o nama, a borba dobrom jedini je odnos što ga možemo imati njemu usuprot.
Temeljna krhkost čovjekova nesrazmjera između sebe kakav jest i sebe kakav bi htio biti ili je pozvan biti, očituje se u njegovim mislima, djelovanju i osjećajima. Grijehom biva ranjena naša raspoloživost da budemo što jesmo: stvorenja stvorena na sliku Božju.
Konkretizacija zla u čovjeku može se promatrati jedino polazeći od slobode. Sloboda od grijeha odgovornost je za naše pojedinačne izbore kojima ih iz potencijalnosti prizovemo u čin.
O grijehu smijemo govoriti jedino ako istodobno govorimo o nadi. Sloboda od grijeha jest pristajanje na nadu. Onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi slobodu. Odgovor na skandal zla valja tražiti u smislenoj povijesti kakvu pokreće nada u oslobođenje, usmjerenoj prema eshatologiji već ostvarenoj u smrti Kristovoj i njegovu uskrsnuću.
Isusov pristanak na smrt bio je čin slobode kojim je postao otkupiteljem. Nedužan prihvativši krivnju pritom je dokinuo razmjensku dimenziju žrtve kojom grešnik biva otkupljen. Isus nije roba za trampu u sustavu razmjene dobara uspostavljena žrtvovanjem, nego on u svojoj osobi uspostavlja slobodu od žrtvovanja te, ujedinjujući ih u svojoj osobi, dokida napetost između prinositelja i žrtve. On, doduše, otkupljuje čovječanstvo od Prvoga grijeha, ali ne time što “plaća” cijenu za njega, nego time što ga dokida. I otvara prostor za slobodno djelovanje Duha Svetog.
Isus je, kao potpuno ostvaren čovjek, pobijedio sve što još nije da bi bilo. Ono što je anticipirano u Abrahamovoj gotovosti da se, žrtvujući sina, odrekne najdubljih svojih osjećaja i nadanja – i što već otkriva da je žrtva više u toj gotovosti nego u činu – dovršeno je u Isusovoj slobodi.
Isus je volio ponizne grešnike, jer su oni svjesni vlastite neslobode. Osuđujući grešnike, “ispravni” zapravo vlastitu neslobodu proglašavaju moralom.
Isus nije došao poučavati nas kako ne griješiti. Pristupio nam je kao osobama kadrima griješiti ne bi li nas taknuo u dubinama našega bića i prožeo božanskom stvarateljskom ljubavlju. Ta nas ljubav oslobađa moralističke logike i pripravlja za onu kozmičku.
Isus nije došao tek praštati nam naše pojedinačne grijehe, nego iscijeliti u nama pukotinu nastalu zbog same mogućnosti da griješimo. Uči nas da budemo cjeloviti u sebi samima: prisutni, slobodni i odgovorni. Trajno na putu povratka Stvoritelju. Zapravo, Isus nas uči da budemo poput njega.
Jadranka Brnčić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba
