Potrebno je naučiti mudrost osluškivanja. Sve je u osluškivanju. Vitalnost, snaga i kvaliteta našeg života. Tko ne osluškuje, životari i vene. Osluškujemo bližnjega – što mu zaista treba i što ga tišti. Pokušavamo čuti gdje ga povrjeđujemo, u čemu mu pomažemo.
Molitva je isto tako osluškivanje. Dobro je reći Bogu sve što nas tišti, najviše zbog toga da bismo shvatili i čuli što Bog od nas hoće. Molitva pomaže osluškivati Boga u nama. Već samo čuti njegovu prisutnost spasonosno je i ljekovito. Osluškivati trebamo i dubinu nas samih da bismo shvatili što zaista hoćemo.
Meditacija je osluškivanje, osluškivanje nas samih, Boga, bližnjih i svih bića na svijetu. Osluškujemo rječitu prirodu, ne tek njenu buku, već smirenu Božju Riječ u njoj. Osluškujemo more kada nam govori o Bogu, o transcendenciji i o postojanju. U punini svih tih dijaloga rastemo i jesmo. Sahnemo u gluhoći svog plitkog i mračnog monologa. Gluho galamimo sami sebi.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Sve postade po njoj, svemu daruje život. U svemu je Božja Riječ i sve je Božja riječ. U svemu možemo čuti i Boga. Sve nam govori o sebi, o svojoj dubini, o razlozima postojanja i o svojoj i našoj samodarovanosti. Ali, preko svega govori i on. Govori kroz prirodu, cvatom trešnje, valom što se lomi o obalu, olujom ili tihim vjetrićem, šutljivim zvjezdanim nebom.
I Božji Duh puše posvuda. Svugdje ga je dragocjeno čuti, ali najviše u vlastitom srcu. Tu muca naš “tata, Oče”! Bez tog govora Duha u nama ne bi bilo naše vjere. I glas savjesti je govor Duha Božjega u našem srcu. Pomoću Duha razlikujemo duhove. On u nama izriče svoj “ne” duhu ovoga svijeta, duhu oholosti, pohlepe, bludnosti i lijenosti.
Blagotvorno je čuti Boga, još je blagotvornije biti njemu poslušan. Riječ “poslušan” dolazi od riječi “slušati”, ono što se događa po slušanju, poslije slušanja. Potrebno je dobro slušati i osluškivati da bismo na dobar način bili poslušni. Prilagodili naše biće, mišlju, riječju i djelom Božjem Duhu i Riječi. Oni koji su poslušni Duhu rastu i pomlađuju se. Život im postaje intenzivniji i radosniji. Treba ga čuti u sebi, ali i u drugome: žena treba čuti muža, muž treba čuti ženu, oboje moraju čuti dijete, da ne bi prečuli što “Duh govori crkvama” kako piše u Apokalipsi.
Trebamo čuti i onoga koji nas kori, to može biti vrlo neugodno, ali i spasonosno. Trebamo osluškivati i naše neprijatelje, pa čak i njihove klevete, jer i u klevetama ima ponešto što nije kleveta. Neki dragocjeni opažaj. Da ne bi prečuli kako Bog kažnjava naš nemar. Pa ako smo u ponečem skoro potpuno oglušili, potrebne su vrlo oštre riječi da bismo čuli.
Najviše i najčešće nam Bog govori kroz Pismo i kroz čitanje na misi, propovijed svećenika, iznad svega kroz svoju prisutnost u euharistijskome slavlju, ali za svoj govor može se poslužiti svime. Susrećemo ga u molitvi i izvan molitve, kako i kada on hoće. Govori nam preko bližnjega, majke, oca, brata, sestre, muža, žene, prijatelja, učitelja…
No nigdje nije Božji govor toliko značajan kao kad nam govori kroz čovjeka u nevolji. Tu nam najviše, tu nam Bog osobito govori. Glasan je to glas Božji kada vidiš nekoga u nevolji! Koliko si strahotno gluh ako ne čuješ gdje te Bog zove upomoć! Tu trebamo najviše osluškivati. Osluškujemo li, možemo se iznenaditi kad opazimo da je i naš najbliži u nevolji, makar to ne pokazuje svojom vanjštinom.
U Božji govor smo uronjeni. Blago onima koji osluškuju.
Meditativna ljepota prirode, šapat vjetrića, rječiti zeleni muk trave, veseli pjev krošnji, zadovoljno mumljanje mora, kliktaji ptica, kroz sve nam šapće, pjeva i govori Bog. Beskrajnom puninom svoga govora daruje nam postojanje, zacjeljuje nas s prirodom, s drugim ljudima i sa sobom, spašava i liječi. Blago onima koji osluškuju, blago onima koji čuju. Najblaženiji su koji su poslušni.
Preko svega, preko drugih bića, i u dubini mene samoga, Bog mi govori. Poziva me na sreću zajedništva u ljubavi.
Josip Sanko Rabar, Izvor: www.veritas.hr/
