Probudi se dušo moja, probudi se harfo i citro, probudit ću zoru jutarnju…
Ja spavam, ali srce moje bdi. (Pj 5, 2)
Pazite! Bdijte jer ne znate kad je čas. (Mk 13, 33)
Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo. (Mt 26, 41)
U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju. (Kol 4, 2)
Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta
i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja
kojeg sam poslanik u okovima,
da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti. (Ef 6, 18-20)
Putniče, što svaki dan podižeš oči i usmjeravaš korake prema vječnosti, vjerujem da znaš da trebaš na pravi način rasporediti vrijeme. Pravi putnik zna gdje i kada, kako i koliko odmarati. Isto tako nije mu nepoznato kako, kada, čime i s čime krenuti dalje. Baš zato, jer si na putu prema vječnosti, bitno je da znaš rasporediti snage i vrijeme. Ako misliš da si u svakom trenutku možeš priuštiti vremena za dokolicu, dogodit će ti se da nećeš uvijek uspjeti, kad ti se prohtije ili poželiš, pronaći vremena za vječnost. A ako ne budeš naučio odvajati vremena za vječnost, kako misliš vječnošću ispuniti svoje vrijeme?
Da ne zaboraviš ili da ne zaspeš, dano ti je jedno djelotvorno sredstvo. Tvoje srce je budilica koja zvoni na uzbunu kada se uljuljaš u ljepotu prolaznog krajolika, kada oboriš pogled prema zemlji zaboravljajući na vječnost. Ova budilica ne pokazuje vrijeme, već su njezine kazaljke podešene da pokazuju vječnost. One su trajno uprte put vječnosti i preklopljene s trenutkom njezine punine. Ne pokušavaj ih razdijeliti između neba i zemlje, između vremenitoga i vječnoga, jer, osim što ćeš pokrenuti njezin alarm, riskiraš upropastiti cijeli mehanizam.
Ova budilica je nepogrešivo točna. Navijena je po regulatoru vječnosti, te trajno upozorava da ne postoji vrijeme za vrijeme i vrijeme za vječnost. Premda su kazaljke ove budilice satkane i od vremenitog i od vječnog, usmjerene su ipak samo u smjeru vječnosti, gdje vrijeme pronalazi razlog svoga postojanja i smisao svoga protjecanja. Ne vrte se u krugu ispraznosti i vremenitog ponavljanja, već te dovode u središte i puninu tvoga postojanja – u vječnost.
Srce je budilica koja radi i na principu pješčanoga sata. Njegov pijesak curi nepovratno u jednom smjeru, ali je to ipak poseban pješčanik. On ne priznaje silu zemaljske gravitacije, već snagom nebeske gravitacije teče od zemlje prema nebu. Srce je pješčani sat koji sabire zrnca naše vremenitosti ulijevajući ih u vječnost. I kad god naša vremenitost prestaje teći prema vječnosti, kada zemaljska gravitacijska sila počne prevladavati nad nebeskom, aktivira se fotoćelija srca, te se ono budi i reagira kao snažna budilica. Kad god vjetar površnosti i neozbiljnosti počne rasipati pijesak iz našeg pješčanika, što se ulijeva u vječnost, ono zvoni na uzbunu i poziva na obraćenje i oprez.
Srce je budilica koja upozorava da se vrijeme već približilo, da je prekratko. Upozorava nas da je među nas došla vječnost i da trebamo drugačije živjeti. Srce je budilica čiji otkucaji otkucavaju ono trajno sada pokazujući vječnost u vremenu, čiji zvuk se uklapa u suzvučje nebeskog reda i harmonije.
A kada dođe vrijeme odmora na putu, prepusti srcu da ti kaže koliko i kako. Ono trajno poziva na nastavak putovanja, pa i onda kada se s tobom odmara, jer će nakon odmora lakše i veselije ići dalje. Srce znade da je odmor potreban samo da bi se nastavilo putovati.
Srce je budilica koja upozorava da je vječnost blizu, na dohvat ruke i da je pospanošću i lijenošću ne smiješ tek tako prokockati. Ono upozorava da ne možeš živjeti razdijeljen između neba i zemlje, i u samom sebi, već da te nebo cijeloga očekuje u svoj zagrljaj.
don Ivan Bodrožić
