Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam djevojčicu po imenu Lisa, koja je bolovala od jedne veoma rijetke bolesti.
Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Doktor je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslje samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
– OK, spreman sam ako će to spasiti Lisu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smješio se.
I ostali su se smješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ubljedilo i sa njega je nestalo smješka.
Pogledao je u doktora i drhatvim glasom upitao:
– A hoću li odmah početi da umirem?
Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naučila šta je hrabrost.
Autor nepoznat
