U svakodnevnom govoru često čujemo za Bibliju, Sveto Pismo, ovu ili onu knjigu iz Biblije, za koji citat ili mudru misao biblijskih autora. U liturgiji Crkve također redovito slušamo Božju Riječ. No, što označavaju svi ti termini: Biblija, Sveto Pismo, Božja Riječ? Što je to – Biblija?
Kada bismo morali vrlo kratko odgovoriti na to pitanje, najlakše bi bilo reći da je Biblija sveta knjiga svih kršćana. Ta se definicija ponekad može činiti nerazumljivom i čudnom. Je li moguće da je sve u njoj istina (posebno dijelovi o strogim zakonima, ubojstvima, ratovima)? Kako je moguće vjerovati onome što je više autora pisalo? Ova pitanja postavljaju mnogi. U nastavku ćemo pokušati dati kratke odgovore na njih.
Biblija nije samo jedna knjiga. Sam izrazi Biblija dolazi od grčke riječi τὰ βιβλία[ta biblia] što zapravo znači skup knjiga, knjižice, sveščići. Redovito se uzima da je Biblija dobila naziv po feničkoj luci Biblos. To je danas Džebel 30 km južno od Bejruta u Libanonu. On je nekad bio središte proizvodnje i trgovine papirusom po kojem se pisalo, a Grci su tom materijalu dali ime po gradu proizvodnje – Biblos. Dakle, Biblija je zapravo skup knjiga, knjižica. U našem katoličkom kanonu Stari Zavjet broji 46, a Novi Zavjet 27 knjiga. Dakle, ukupno su to 73 knjige. Tako Biblija nema za autora samo jednog čovjeka već više njih. Autorstvo Biblije je dvostruko: i Bog i čovjek jesu autori Biblije.
-
Cilj Biblije
Odmah na početku treba reći da cilj Biblije nije informirati već formirati. Bibliju ne zanimaju točni geografski, povijesni i drugi podaci. Biblija ne želi dati odgovor na kako već na ono zašto. Biblija želi formirati religijsku svijest naroda kojem je upućena. To ne isključuje povijesne elemente, ali oni nisu njezin primarni cilj. Cilj Biblije je prenijeti egzistencijalnu i glavnu poruku za čitatelje. Lijepo se izrazio Jean Louis Ska u svojoj knjizi Božja Riječ u ljudskim pripovijestima da Biblija nije jedna od novina. Ona je kiosk. U njoj nalazimo različita mišljenja koja se u pojedinim slučajevima nadopunjuju, a u drugima proturječe. Na taj način Biblija primorava svoga čitatelja da ne apsolutizira niti jedno mišljenje, već da traži istinu u cijelosti i s onu stranu svih mogućih verzija. Dakle, Biblija jest sveta knjiga, Božja riječ, Božji glas. Ali zapisana je preko ljudi. Biblijska perspektiva nije jednostrana ili totalitarna, ne suzbija glas opozicije.
Kao što neki umjetnik 21. st., kada slika Isusa i Mariju, nema njihove žive likove pred sobom, tako ni biblijski pisac nije pred sobom imao žive likove koji su živjeli i događajekoji su se zbili nekoliko stotina ili tisuća godina prije. Dok se čita pojedini biblijski tekst, također na pameti treba imati i mentalitet pojedinog naroda u kojem on nastaje i okolnosti, tj. kontekst u kojem taj tekst nastaje.
Zbog svega toga u Bibliji pronalazimo izvještaje o ratovima, o Bogu ratniku. Pisac želi iskazati koliko je njegov Bog moćan i jak. Kada na nekim mjestima ne pronalazimo ime faraona koji je tlačio Izraelce, to može značiti da je njegovo ime bilo poznato ljudima kojima pisac piše ili je pak bilo jako omraženo među narodom pa ga nije bilo potrebe spominjati. Time pisac želi dati glavnu poruku narodu!
-
Sveta knjiga?
Kako to da su biblijske knjige svete? Zato što su nadahnute. U biblijskoj znanosti smatra se da postoji Božje aktivno nadahnuće (inspiratioactiva), potom da je i pisac nadahnut od Boga (inspiratiopassiva) te da su nadahnuti i spisi (inspiratioterminativa). Biblijski pisac nije samo instrument u Božjim rukama. Čovjek nije bio u nekoj ekstazi niti mu je Bog diktirao ono što treba zapisati. Čovjek aktivno sudjeluje i surađuje s Bogom prilikom pisanja svetog spisa samo što nije svjestan da piše sveti spisi. Kao što je Bog nadahnjivao ljude da budu vođe narodima, tako ih je nadahnjivao da pišu ono što On želi.
U Novom zavjetu imamo svjedočanstva da su spisi nadahnuti. Tako sv. Pavao piše biskupu Timoteju da je svo Pismo bogoduho (theopneustos). (Usp. 2Tim 3,14-16) I sv. Petar upozorava da se Pismo ne smije tumačiti samovoljno jer ono nikada ljudskom voljom nije bilo doneseno, nego su ljudi vođeni Duhom Svetim pisali. (Usp. 2Pt 1,19-21)
Ipak treba imati na umu da je čovjek samo čovjek. Inspiracija je prisutna u cijelom Svetom Pismu, ali na nekim dijelovima vidimo da je utjecaj čovjeka malo veći.
Sveto Pismo napisano je radi našega spasenja! I ono nastaje u srcu Crkve. Ono je sastavni element Crkve. Crkva bez njega ne može ni ono bez Crkve.
-
Kako Crkva prepoznaje sveti spis?
Koji su to kriteriji da neki spis Crkva prihvati i uzme u svoj kanon?
(1) APOSTOLSKO PODRIJETLO – apostoli su ih kao takve prihvatili i koristili (evanđelje)
(2) INSPIRACIJA – spis je nadahnut
(3) PRAVOVJERNOST – u spisu nema nekih neistina ili zabluda
(4) KONSENZUS POJEDINIH PARTIKULARNIH CRKVA – različite Crkve u različitim gradovima prvih kršćanskih vremena koristili su i priznavali određeni spis.
I zaključimo…
Biblija jest sveta knjiga. Ali ono što je u njoj pisano treba promatrati u svjetlu mentaliteta, kulture, konteksta onog vremena i autora koji piše određeni tekst. Njezin cilj nije informirati već formirati. Ona je sveti spis. Zato ju još nazivamo Sveto pismo ili Božja riječ. Njezin autor jest čovjek, ali ponajprije Bog koji čovjeka nadahnjuje da piše bez zablude ono što On želi.
Bruno Diklić
