Viktor E. Frankl (1905.-1997.) bio je po svojoj edukaciji psiholog, psihijatar i filozof. Osnivač je logoterapije – modernoga pravca u psihologiji i psihoterapiji. Sam Frankl prošao je strahote fašističkih koncentracijskih logora, ali je sve to preživio zahvaljujući jakoj vjeri da će preživjeti i svojoj sposobnosti da osmisli “besmisleni” logoraški život. Zaključio je da te strahote nisu preživjeli oni koji su bili fizički najjači, nego oni koji su bili jaki duhom, koji su znali osmisliti svoju patnju, svoj jadni život.
Franklova temeljna misao proizašla je iz ideje da se ljudski stavovi koji su najviše protivni životu – oni koji se mogu susresti u pesimista i samoubojica, kao i u mnogih koji su proživjeli strahotu nacističkih logora, hrane opsesivnim pitanjem (pitanje koje se nužno samo od sebe nameće): “Što još ja mogu očekivati od života?”. Ovu bi rečenicu, prema Franklu, trebalo preformulirati tako da glasi: “Što život još očekuje od mene?”
Stvarno je čovjek onaj koji je svaki dan i svaki sat ispitivan, a odgovornost je konkretna, osobna, ovdje i sada, za svaku situaciju; svatko mora dati svoj osobni odgovor. Biti odgovoran za svoj život znači u svakom času znati pravi odgovor. Život je zadatak koji treba s odgovornošću prihvatiti, to je bitan znak ljudske ezgistencije.
Čovjek je po svojoj naravi jedincat i neponovljiv. Jedincatost, tj. osobna forma duhovnog života jest vlastiti način čovjekova života. Neponovljivost ili nezamjenljivost svake osobe, vrijednost vlastitih djela, patnji, žrtava i smrti mogu pomoći svakom čovjeku da nosi svoj križ. Od života shvaćena kao zadatak Frankl je stigao do Boga. Od čovjeka shvaćena kao duhovna osoba on je došao do Boga. Od čovjeka patnika on je zaključio da samo patnja shvaćena kao žrtva postiže smisao. Ipak, samo patnja zamišljena i prihvaćena kao “volja Božja” postiže puninu smisla.
Slika čovjeka koju Frankl tako dobiva izgleda ovako: čovjek je slobodno, odgovorno, uvjetovano, ali ne i determinirano biće. Čovjek je biće kojim ne upravlja instinkt za užitkom (Freudov Lustprinzip), niti njime upravlja volja za moću (Adlerov Geltungstreben), nego čovjeka pokreće volja za smislom (Wille zum Sinn), tj. potreba da nađe smisao svojemu životu. Zahvaljujući Franklu Freudovu dubinsku psihologiju zamijenila je psihologija visina (logoterapija). Prema Franklu, treba uvesti u igru i transcendentnu dimenziju bez koje se čovjek ne može definirati niti razvijati. Prava znanost o čovjeku mora imati otvorena vrata za transcendenciju, tj. za svijet mogućega, a ne samo onoga činjeničnog aktualnog stanja.
Kad se čovjek odrekne svoje transcendencije, onda je u velikoj opasnosti da postane žrtva raznih neuroza. Neuroza je, prema Franklu, bolest duše, a neurotik je onaj koji trpi od manjka jasnog cilja i životnoga smisla jer nije našao egzistencijalnu potporu u smislu i finalnosti, tj. u konačnom cilju. Svojoj duhovnoj potrebi čovjek uzalud traži zadovoljenje, ne zna kako će svojoj egzistenciji dati smisao jer je zapriječeno sjedinjenje s transcendentnim, čežnja za božanskim je potisnuta. Ako je za Freuda religija bila javna prisilna neuroza, za Frankla vrijedi obratno: prisilna je neuroza bolesna “neprijateljska” religioznost. Zdrava religioznost koja je utemeljena na ispravnoj slici o dobrom, svemoćnom i milosrdnom Bogu, uvijek je u službi dobroga duševnog i tjelesnog zdravlja. Zablokirana i neostvarena religioznost, prema Franklu, ugrožava normalan razvoj i dozrijevanje osobe u njezinoj najvažnijoj, duhovnoj dimenziji.
