Današnji razgovor dvoje ljudi, posebno mladih, često ne odlazi dalje od nijema gledanja u ekran mobitela ili tableta te žustra dodirivanja virtualne tipkovnice. Sugovornik je tko zna gdje, može biti na drugom kraju svijeta ili na susjednom stolcu tramvaja. To zapravo i nije bitno, jer komunikacija započinje i završava na tom malom ekranu. Prednost je to velika, osobito kada treba nešto na brzinu dogovoriti.
No u sjećanju (barem starijih) ona su vremena kad je za bilo kakav razgovor trebao susret. Bili su to česti ili rjeđi događaji, ovisno o blizini sugovornika. Susret pak s dragom osobom doživljavao se kao posebno povlaštena prigoda. Upijao se svaki trenutak, slušajući riječi popraćene gestama, kao što su osmijeh, podignuta obrva, koja bora na čelu, ili pokret ruku, koje su ponekad znale i dodirnuti sugovornika. Sve je to davalo posebno značenje izgovorenoj riječi. Bio je tu i miris kose, toplina daha i govor tijela. Da, to je bio susret. Stvarao je posebnu ugodu, koja se osjećala cijelim tijelom.
Današnje su naraštaji sve češće uskraćeni za taj doživljaj, prepuštajući se novostima tehnologije. Istina, brže stupaju u kontakt, ali se sve manje susreću. U onim slovima što bliješte s ekrana nema osjećaja, nema topline daha bliske osobe, ili mirisa kose, nema niti jedne geste, samo čista riječ sazdana od beživotnih slova.
Slično je i s molitvom. Često čovjek gleda u molitvenike ili one molitve s druge strane svetih sličica i čita ih. Lijepe su to molitve, ali one se mogu doživjeti samo kao skup riječi koje je tko drugi izrekao u trenutku svojeg susreta s Bogom, a gdje je sam molitelj? Misli mu pritom znaju lutati prema događajima na koje ga možda podsjete te molitve, ili pak potpuno odlutaju. Izostaju prave emocije, jer to nisu vlastite riječi upućene Bogu, a on je nebrojeno puta rekao da želi s ljudima biti prijatelj, da se raduje susretu.
Ostaje pitanje može li se čovjek s njime susresti kao s prijateljem, osjetiti njegovu blizinu, lahor Daha, dodir prsta ili zagrljaj? On može i hoće, traži čovjeka i prati, a čovjek i dalje samo gleda u ona beživotna slova, izgovara ih i ponavlja nebrojeno puta, misleći da se tako razgovara s njime!? Mnogi će reći da ne znaju drugačije, a sigurno se sjećaju radosti susreta s voljenom osobom u mislima ili na javi. Zar bi susret s Bogom trebao biti drugačiji?
Krunoslav Kičinbači, Izvor: www.glas-koncila.hr
