“Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, jer bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15, 5).
Duhovne vježbe su susret sa živim Bogom. Mi se često i na razne načine susrećemo s Bogom, a da toga nismo uvijek ni svjesni. Međutim, duhovne vježbe su privilegirano vrijeme kada mi svjesno i slobodno, u vjeri i ljubavi želimo pokazati i dokazati da nam je Bog zaista prvi i najvažniji u životu.
Jedan je mudrac izrekao veliku istinu sljedećim riječima: “Kad nam je Bog na prvom mjestu, onda je sve u životu na svome mjestu, a kad nam Bog nije na prvom mjestu, onda je sve ostalo u životu na krivom mjestu”. To je velika istina koja se svakodnevno potvrđuje. Tko ima Boga u srcu i tko Boga ljubi iznad svega, taj je sretan i spašen već na ovome svijetu. Mi smo zamolili Duha Svetoga da nas vodi kroz ove duhovne vježbe kako bismo osjetili tu radost Božje blizine i njegove ljubavi koju Duh Sveti razlijeva u naša srca i tako ih liječi i čini sličnima Srcu Isusovu.
Učitelj sveti Ignacije
Učitelj duhovnih vježbi sv. Ignacije Lojolski kaže da su duhovne vježbe razni načini i pokušaji da čovjek sebe dovede u red te se izruči Bogu kako bi u nama mogla djelovati milost Božja. Cilj duhovnih vježbi je postići slobodu duše, osloboditi se neurednih nakana i tako se predati Bogu da Duh Sveti mogne u nama djelovati po svojoj želji.
Moto ovih duhovnih vježbi glasi: “Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, jer bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15, 5). Bog od nas očekuje mnogo roda jer nas je za to stvorio. Sveti Pavao kaže da nas je Bog stvorio za dobra djela u Kristu Isusu. Kao što mladica ne može donijeti roda ako se odsiječe i odvoji od trsa, tako ni mi ne ćemo moći donijeti roda koji Bog od nas očekuje ako ne ostanemo u Kristu.
Dostojanstvo ljudske duše je u tome što se u njoj može nastaniti Isus Krist. Isus traži od nas dvije stvari: da on ostane u nama i da mi ostanemo u njemu. On ostaje u nama po svojoj riječi i po milosti koju dobivamo u svetim sakramentima, a napose po svetoj Euharistiji. A mi ostajemo u njemu kad prihvatimo volju Očevu kao što ju je Isus prihvatio. Mi ostajemo u Kristu kad se u vjeri i ljubavi opredijelimo za Isusa i živimo njegovim duhom.
Svi vi koji obavljate ove duhovne vježbe, uvjeren sam da ih želite dobro i savjesno obaviti i da ste spremni sa svoje strane učiniti sve što je potrebno da one uspiju. A one će uspjeti ako budemo imali sljedeća raspoloženja u svojoj duši: To su velikodušnost, poniznost i hrabrost.
Biti velikodušan znači kazati Bogu: “Bože, smiješ mi reći sve što želiš, ja želim biti slobodan i zato mi otkrij sva ona područja moje duše koja su još zarobljena”. Biti ponizan znači biti spreman ostati odnosno živjeti u istini.
Poniznost je kvaliteta
Biti ponizan znači živjeti u istini. Biti ponizan znači priznati svoju ograničenost, priznati da nismo nepogrešivi. Poniznost omogućuje istinski napredak i ljudsko psihološko i duhovno dozrijevanje jer samo istinska poniznost omogućuje stvarnu promjenu nabolje. Samo onaj tko je dovoljno ponizan da prizna istinu o sebi, bit će sposoban rasti i dozrijevati u ljubavi.
Poniznost omogućuje pojavljivanje i ostvarivanje svih latentnih mogućnosti skrivenih u srcu svakog čovjeka. Istinski ponizna osoba rado oprašta jer je uvjerena da i sama živi od oproštenja koje dobiva od Boga i ljudi. Poniznost je kvaliteta osobe koja najviše privlači na sebe milost Božju. Bog se protivi oholima, a poniznima daruje svoju milost, uči nas Biblija.
Konačno biti hrabar znači biti spreman zagrliti križ. Tko voli Isusa, taj ne bira lakši put, nego odabire put kojim je Isus prošao. Biti hrabar u ovim duhovnim vježbama znači poput Marije reći Bogu: “Neka mi bude po tvojoj riječi”. Zato molimo na početku ovih duhovnih vježbi moćni zagovor naše nebeske Make Marije da nas prati kod Boga i izmoli nam sve potrebne milosti kako bismo zaista imali snage isključiti sve druge nepotrebne aktivnosti kako bismo prednost dali Bogu i njegovoj riječi da nas kroz ove dane vodi, mijenja i usmjeruje.
Pater Mijo Nikić, Izvor: Slobodna Dalmacija
