Prvog dana mjeseca kolovoza Crkva slavi spomendan Alfonza Marije de’ Liguorija, sveca i Crkvenog naučitelja. Osnivač Kongregacije Presvetoga Otkupitelja (redemptorista) poznat je kao autor brojnih književnih djela o duhovnosti, molitvi, pobožnostima prema Presvetom Sakramentu i Djevici Mariji, kao i o moralnoj teologiji, za koju je bio posebno značajan.
Nakon kratke karijere pravnika, krenuo je putem svećeništva, a kasnije je (nevoljko) postao i biskupom biskupije Sant’Agata de’ Goti. Brinuo je za siromašne i bolesne u zabačenim selima, poučavao ih vjerskim istinama i poticao u duhovnom razvoju. Doznavši za njegovu smrt 1787., papa Pio VI. izjavio je „Bio je svetac!”
Početkom ove godine naišao sam na društvenim mrežama na jednu neobičnu ideju i odlučio ju primijeniti, jer mi se učinila zgodnom. Ideja je bila jednostavna – umjesto svjetovnih i ispraznih novogodišnjih odluka i želja (do čega ionako ne bih držao), katolici bi trebali izabrati „novogodišnjeg sveca“, tj. sveca ili blaženika čiji će život i djela na poseban način proučavati tijekom te godine i kojem će se više utjecati za zagovor. Tako sam ja izabrao sv. Alfonza, kojeg do tada i nisam najbolje poznavao. Od brojnih njegovih djela, neka su prevedena i na hrvatski i dostupna po prihvatljivim cijenama. U svojim djelima sv. Alfonz, osim sv. Pisma, često koristi primjere drugih svetaca i citira njihova djela, a poglavlja završava prigodnim molitvama. Također, ovdje možete pronaći i prijevod Alfonzovih molitvi poslije Mise za svaki dan u tjednu. Sama koncepcija ovih molitvi otkriva i veliki žar sv. Alfonza u promicanju česte, pa i svakodnevne pričesti, naravno, ako ste u stanju milosti, jer će se redovitim primanjem Gospodina ta milost povećati i produbiti. Osim u moralnoj teologiji i pomaganju siromaha, sv. Alfonz bio je uspješan i u brojnim drugim područjima, pa tako i u glazbi. Autor je jedne od najpoznatijih talijanskih božićnih pjesama, u originalu napisane na latinskom, a koju je na talijanski preveo papa Pio IX. Sv. Alfonz posebno je poticao čestu molitvu, pa je čak izjavio i da „se spašava onaj tko moli“, o čemu lijepo piše papa Benedikt XVI. usvojoj katehezi iz ožujka 2011. U nastavku donosim izvadak iz knjige sv. Alfonza Kako ćemo ljubiti Isusa Krista (Pratica di amar Gesu Cristo) o važnosti molitve.
Peto, najpotrebnije sredstvo za duhovni život i za stjecanje ljubavi Božje jest molitva. [Prva četiri su: želja za savršenošću, odlučnost, misaona molitva (razmatranje) i Euharistija tj. često primanje sv. Pričesti] Po molitvi nam Bog otkriva svoju veliku ljubav prema nama. Može li biti veće ljubavi od toga kad netko kaže svom prijatelju: „Prijatelju, traži od mene što god hoćeš i ja ću ti to dati“? A Gospodin Isus nam upravo to kaže: „Molite, i dat će vam se!“ (Lk 11, 9) Zato je molitva svemoguća jer nam može od Boga isprositi svako dobro. Tko moli, dobiva od Boga ono što traži, kako piše Teodor. Lijepe su i riječi proroka Davida: „Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!“ (Ps 66, 20).
(…) Ponizna molitva nije samo korisna, nego i nužna za spasenje. Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć. (…) Nju [posebnu milost] dobiva samo onaj tko moli, a tko ne moli, ne dobiva je i propada. Govoreći posebno o milosti konačne ustrajnosti: da, naime, umremo u milosti Božjoj – (ta je milost bezuvjetno potrebna za naše spasenje jer bez nje bismo zauvijek bili izgubljeni) – kaže sveti Augustin da je Bog daje samo onome tko moli. To je razlog da ih se tako malo spašava; malo ih je, naime, koji traže od Boga ovu milost ustrajnosti.Ukratko, kako uče sveti oci, molitva nam je potrebna ne samo zato što je potrebna kao zapovijed (prema ocima, smrtno griješi tko kroz mjesec dana ne preporuči Bogu svoje vječno spasenje), nego i jer nam je potrebna kao sredstvo, to jest tko ne moli, ne može se spasiti. Razlog je taj što se ne možemo spasiti bez pomoći Božjih milosti koje Bog daje samo onome tko moli. Budući da su napasti i opasnosti za pad u grijeh stalne, stalna treba biti i naša molitva da ne izgubimo Božju milost.
(…) Stari su oci u pustinji neprekidno molili Gospodina: „Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš“ (Ps 70,2). Tu molitvu i mi trebamo ponavljati , osobito u vrijeme napasti. Tko tako ne radi, propao je. I neka bude velika vaša vjera u molitvu jer je Bog obećao uslišati onog koji mu se moli: „Tražite, i dat će vam se“ (Iv 16, 24). (…) A kad se molimo Bogu, preporučimo se i Mariji, posrednici svih milosti. Istina je da Bog daje milosti, ali ih daje preko Marijinih ruku, kaže sv. Bernard. Ako i Marija za nas moli, budimo sigurni da ćemo uvijek biti uslišani.
Izvor: http://uporanbudi.blogspot.com/
