Danas Crkva slavi sv. Josipa radnika, danas kad je i blagdan rada, te smo stoga pozvani razmišljati o vrijednosti rada, o radništvu i moliti se da se unaprijedi svaka ljudska djelatnost i da bude na proslavu Božju i na sreću i napredak kako pojedinaca tako i čitavoga društva.
U prvom čitanju iz Knjige Postanka čuli smo da je čovjek stvoren na sliku Božju. Bog želi da čovjek bude njegova slika, a onda mu Bog povjerava sav stvoreni svijet i daje mu zadaću da svojim radom uzdržava svijet. To znači da se čovjek i na području rada treba ugledati u Boga. Čovjek je dakle pomoćnik u Božjem stvaranju, on sustvara svijet svojim radom. A na kraju stvaranja Bog je sedmi dan počinuo. Dan počinka, šabat, znak je potrebe izmjene rada i odmora. Tako je Bog zamislio čovjeka. Stoga nije moguće da čovjek neprestano radi, i dan i noć, i petak i svetak, nego je potreban taj ritam rada i odmora, upravo zato da bi čovjek radnik bio uspješniji i da bi njegov rad donio bolje plodove. Tu zastajemo s razmišljanjem o kulturi nedjelje, koja je spasila naš narod i kad nije bilo humanih odnosa u društvu, ali naši su ljudi znali da je taj dan Dan Gospodnji i da se treba tog dana posvetiti sebi, svojoj duši, susretu s Bogom i s ljudima, jer nije kvalitetan samo materijalni rad ako on nema i duhovnu dimenziju. Također tu bih spomenuo i svetoga Benedikta, zaštitnika Europe – sada kad smo na pragu ulasku u EU, trebali bismo biti još svjesniji važnosti uloge upravo njegova pravila, a ono glasi: „Ora et labora – Moli i radi!“ Dakle, ne: „samo radi!“, ali niti: „samo moli!“, nego zajedno i „moli i radi!“ Kad bismo samo jedno od toga izostavili, vrtjeli bismo se u krug – poput čamca koji bi se htio kretati veslanjem samo jednog vesla. Potrebno je oboje. I rad, ali i molitva, duhovnost!
Na području rada sv. Josip je 1955. proglašen zaštitnikom upravo zato jer je svojim radom uzdržavo Svetu Obitelj: Isusa i Mariju. On je bio drvodjelja – čuli smo to i u Evanđelju, tako da je i Isus, do svojeg javnog djelovanja, njemu pomagao pa su Nazarećani govorili: „Nije li on drvodjeljin sin?“. Međutim Nazarećani ga nisu poznavali jer su mislili da je to bilo dovoljno što su znali njegov rod – „braću i sestre“ biblijski egzegete tumače u smislu rodbinstva, kao bratiće i sestrične, što je u duhu židovske terminologije – tako da je Isus morao reći: „Nije prorok bez časti doli u svom domu i u svom zavičaju!“
Isus je kao Sin Božji koji se utjelovio tražio od ljudi, od svojih učenika da rade. Govorio je: „Otac moj radi, pa i ja radim“, ali je rekao i ovo: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4) Tom je rečenicom zaključena Izjava komisije HBK „Justitia et pax“ koja je izdana pred dva dana. Isus nije misli da nije kruh važan, dapače – da učio nas je u Očenašu moliti: „kruh naš svagdanji daj nam danas“, međutim prvenstvo treba biti u slušanju Božje riječi. Tada će i kruha biti, i bit će slađi, kvalitetniji, bit će ga za sve i blagovat će se radosnije, ako najprije čovjek bude nahranjen Božjom riječi. Slušati i vršiti Božju riječ znači dopustiti da nas Bog nadahnjuje u našim nastojanjima, u našem životu i radu.
I što god činili, što god radili – bio to fizički rad ili intelektualni, rad u tvornici ili na polju, rad u školi ili u bolnici – sve su to djelatnosti ljudske koje trebaju pomoći da se čovjek ostvari kao čovjek. Već je o tome govorio papa Ivan Pavao II. U enciklici „Laborem exercens“ on kaže da se „radom čovjek ostvaruje“. Za razliku od marksističke ideologije koja je govorila: u radu je spas, misleći da se čovjek treba pretvoriti u proizvođača, Crkva misli da nije rad sam sebi svrha. Također i suprotna nacistička ideologija nije poštivala duhovnu dimenziju čovjekova rada pa je uklanjala sve one koji nisu bili sposobni raditi, invalide, ljude stare i nemoćne. Ne! Prema Božjem naumu svaki je čovjek vrijedan! Rad pak čovjekov potreban je da po njemu čovjek pokaže ljubav svojim bližnjima. Zar nisu rijeke ljudi koje svaki radni dan rano ujutro idu na posao, i poljoprivrednici koji odlaze sa strojevima na polja – zapravo povorke ljubavi? Ta to očevi i majke odlaze da bi privrijedili svojoj obitelji sredstva za život, da bi tako pokazali ljubav prema svojoj djeci i svojim ukućanima. Pjesnik Halil Gjubran napisao je da onaj tko gradi kuću treba misliti na svoje ljubljeno, pa da uredi baš tako kuću da se onaj ili ona za koga to gradi u njoj osjeća lijepo.
Tako i sav naš ljudski rad. On ima cilj posvjedočiti ljubav. U tome ne treba puno riječi. Sveti Josip nije puno govorio – evanđelisti nisu zapisali ni jednu njegovu riječ, ali je radio. Bio je radnik koji je znao da time pokazuje svoju ljubav prema djetetu Isusu i prema njegovoj majci, svojoj ženi Mariji.
Danas se nalazimo u vremenu krize, kad mnogi strahuju za svoj posao jer se otpuštaju radnici, tako da se osjeća nesigurnost i mnoge zahvaća klonulost pa i zdvajaju. Mi kršćani smo ljudi nade. Znamo da je teško, ali molimo se i trudimo da se stvari poprave.
Na žalost živjeli smo u sustavu koji nije pravilno vrednovao rad i radništvo, te smo i zato sada u situaciji da nemamo kao društvo razvijenu tzv. etiku rada. O tome bismo također danas trebali razmišljati. Što to znači? Pogledajte, u jednom njemačkom narodu samo zato jer je živio podijeljen u dva različita sustava, došlo je do ogromnih razlika. Kada se prije 20 godina Njemačka ujedinila, vidjelo se kako je na istoku bilo ne samo veće siromaštvo, nego što je gore, kako je bila uništena etika rada. Rad se nije cijenio, od rada se nije živjelo. Koliko je važno pošteno raditi, predano sav se posvećivati svojoj djelatnosti, svjedoče nam tolike afere koje pokazuju eroziju etike rada. Rad bi trebali svi bolje vrednovati: od sustava koji treba stvoriti pretpostavke da svatko može raditi i primati pravednu i zasluženu plaću, do svakog pojedinog radnika koji bi se morao ponašati pošteno, stvarno raditi a ne izbjegavati rad, prihvaćati i obveze a ne samo tražiti svoja prava. Ukratko, etika rada je srozana i treba ju izgrađivati.
Mi kršćani pozvani smo da svu ljudsku djelatnost prodahnemo upravo Evanđeljem, da poput sv. Josipa radnika uzdignemo vrijednost rada, da ga utemeljimo na duhovnim vrijednostima, da ne zanemarimo prvenstvo molitve i da rad tako organiziramo da bude human, dapače da bude izvor radosti. Rad i radost idu zajedno. Molimo zagovor sv. Josipa radnika za sve radnike, za sve ljude, za ovaj naš grad Sisak, koji je grad rada i mnogih tvornica, poduzeća, ureda, škola, bolnica, različitih inicijativa i privatnih malih poduzeća i velikih poslovnih magnata, molimo za sve radnike, da ih u njihovim nastojanjima i radu čuva Bog, zagovora sv. Josip te se unaprijedi ukupni život svih naših ljudi. Amen.
Homilija na svetkovinu Sv. Josipa radnika, 1. svibnja 2010.
Vlado Košić, biskup, www.svetikrizsisak.hr
