„Dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime, te mu se, pošto bude uništena smrt sve podvrgne, neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se – navršivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći ‘jasno samog trojedinog Boga kakav jest’; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave“ (LG, 49,1).
Iako ovo zajedništvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevanje Bogu iste pjesme slave o kojemu govori dogmatska konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“ Drugog vatikanskog koncila treba biti trajno obilježje putujuće, trpeće i proslavljene Crkve, ono osobito dobiva na značenju u ovim danima koje nazivamo Svi sveti i Dušni dan. Ovih se, naime, dana mi koji smo još na putu intenzivnije spominjemo onih koji su završili svoj ovozemaljski hod i više nisu s nama fizički, ali jesu u zajedništvu ljubavi.
U svetkovini Svih svetih prepoznajemo svoju braću i sestre koji su u potpunosti sjedinjeni s Bogom. Danas među njima osobito promatramo one kojima nije posvećen neki drugi dan u godini, one koji su bezimeni, kako ih naziva Enzo Bianchi osnivač monaške zajednice Bose. On ih ovako opisuje: „Bezimeni sveci. Sveci koje je svijet smatrao beskorisnima, sveci koje je svijet smatrao grešnicima, sveci koje mi ljudi nismo primijetili iako su bili među nama… Želimo se spomenuti ovih svetih ljudi jer su imali snage biti nemoćni i nesposobni učiniti se svecima, i ustrajno su zazivali Boga danju i noću da ih oni učini svecima! Živjeli su u Ljubavi i milosrđu i dobili su milosrđe.“ KKC kaže da su to ona naša braća i sestre koji su umrli u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji, posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom „slični Bogu, jer gledaju ga ‘kao što jest’, licem u lice“ (KKC, 1023). Dok u radosti zbog njih slavimo Boga, mi vjerujemo da se oni pred Bogom zauzimaju za nas. Zato im upućujemo svoje molitve za zagovor. Istovremeno u njihovom životu želimo vidjeti primjer koji ćemo nasljedovati, kako bismo i mi imali budućnost u sjedinjenju s Bogom.
U Dušnom danu prepoznajemo svoju braću i sestre koji su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali još nisu spremni za potpuno sjedinjenje s njim, nego se za to sjedinjenje moraju pročistiti. „To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem“ (KKC, 1031). Dok na njihovo pročišćenje gledamo sa suosjećanjem, za njih Bogu prinosimo mise, molitve, milostinju, oproste i djela pokore da bi i oni mogli prispjeti blaženom gledanju Boga. Osim molitve za našu braću i sestre, mi se u ovom danu molimo i našoj braći i sestrama jer vjerujemo ne samo u to da mi možemo pomoći njima, nego i da oni svojim zagovorom mogu pomoći nama. I dok pomažemo pokojnicima svojim molitvama i drugim što za njih činimo, a čemu možemo pridružiti i brigu za grobove, i cvijeće koje stavljamo, i svijeće koje palimo, mi i sami sebe oblikujemo i usmjeravamo prema onom što je doista bitno.
U ovim danima sjećanja na pokojnike, one svete i one koji to još nisu nego će biti, želimo se s pouzdanjem u zagovor svetih i s molitvama za one kojima je potrebna naša molitva, posvetiti i vlastitom posvećenju kako bismo i sami jednom bili sveti, tj. kako bismo i sami kad završi naše zemaljsko putovanje u potpunosti zaživjeli vječno zajedništvo s Bogom. O tome kao zadaći na svoj način progovaraju sva tri današnja čitanja.
Ulomkom iz Knjige Otkrivenja zavirili smo s onu stranu smrti i groba i ugledali stvarnost onih koji su u punini zaživjeli zajedništvo s Bogom. Među velikim mnoštvom „iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika“ koje smo ugledali želimo vidjeti i nas žive, nas koji još putujemo ovom zemljom. Zato se već sada radosno pridružujemo u proslavi Boga onih koji su već proslavljeni, govoreći u svoje ime i u ime svoje trpeće braće i sestara: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ i „Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.“
Drugi svetopisamski ulomak, onaj uzet iz Prve poslanice svetog Ivana apostola, dozvao nam je u svijest da smo već sada ljubljena „djeca Božja“, ali i da još ne vidimo što ćemo biti, a „bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ Ni ono prvo, ono biti „djeca Božja“, a ni ono drugo, ono „bit ćemo njemu slični“, nije plod naših zasluga. I jedno i drugo je Božji dar, dar njegove neizmjerne ljubavi. Bog nas ljubi i jer nas ljubi s nama ima plan za koji smo stvoreni. Taj plan je da plan spasenja, plan da budemo vječno dionici njegove ljubavi. To znaju naša proslavljena braća i sestre i zato su, jer su to već postigli, radosni. To znaju naša trpeća braća i sestre i zato su, jer to još nisu postigli, žalosni. To je razlog njihove patnje. Bog želi da i mi to znademo, ne zato da bismo patili, nego da bismo se u svojoj slobodi prepustili njegovoj volji i bili već sada, kao „djeca Božja“ istinski radosni, a ona kad na nas dođe red i „njemu slični jer vidjeti ćemo ga kao što jest.“
Često smo mi katolici u ozračju ovih dana i zagledanosti u naše pokojne skloni misliti na ovo drugo, a da olako prelazimo preko onog prvog, onog da smo već sada „djeca Božja.“ O tom sada, a ne onom sutra – ono sutra ovisi o ovom sada – progovara današnji evanđeoski ulomak. U tom smo ulomku čuli osam blaženstava, a zapravo Isusov program za ostvarenje Božjeg kraljevstva već ovdje na zemlji. Prvi na koga se odnose i u kojemu su ostvarena blaženstva već u ovozemaljskoj stvarnosti je sam Isus Krist. On je prvi, ali ne i posljednji. Nakon njega su to svi oni koji su, sljedeći njegov primjer, živjeli u skladu s evanđeljem blaženstava. Njih prepoznajemo u svecima, znanim i neznanim, a na svoj način i onima koji to još nisu u punini, ali će sigurno biti.
Svetost nije samo stvar prošlosti. Svetost je i naša zadaća. O njoj ovisi naše biti ili ne biti. Zato svece moramo vidjeti i među nama živima. Mi moramo biti sveci! Kako danas biti svet? I danas se, kao i jučer, svetost postiže životom u skladu s blaženstvima koja su sažetak evanđelja Isusa Krista. Biti uvršteni među one koji su u blaženstvima spomenuti kao oni kojima je blago, znači biti već sada o ovdje uvršten među svece. Svetost se već sada vidi na licima siromaha duhom, ožalošćenih, krotkih, gladnih i žednih pravednosti, milosrdnih, čistih srcem, mirotvorca, progonjenih zbog pravednosti jer na njihovim licima prepoznajemo lice Isusa Krista. Oni su on i on je oni. On u njima – nadam se da možemo reći i u nama jer to je naš temeljni kršćanski poziv – nastavlja svoje poslanje po Duhu Svetome kojega je darovao svojoj Crkvi, ali na različite načine daruje i svim drugim ljudima dobre volje koji se trude živjeti u skladu sa svojom savješću i činiti dobro. Vječno zajedništvo s Bogom u radosti svetih u Kristu Isusu je otvoreno za sve one koji su osjetili Božji poziv i koji su mu se odazvali živeći u skladu s evanđeljem, kao i sve one koji su se trudili i trude u skladu sa svojom savješću činiti dobro, čak ako uopće nisu vjernici.
S nadom da će naš pogled na našu proslavljenu braću i sestre, kao i molitve za našu trpeću braću i sestre, u nama koji putujemo zemljom probuditi potrebu za životom u skladu s blaženstvima, kako bi i na našim licima bilo prepoznato Kristovo lice i u onom što govorimo njegov glas, rado na sve zazivam zagovor naše svete i naše trpeće braće i sestara, želeći nam u zajedništvu s njima, ali i svim ljudima dobre volje, sretanu i blagoslovljenu svetkovinu Svih svetih u kojoj se svi na svoj način možemo, ali i trebamo prepoznati.
msgr. Mate Uzinić, biskup
