Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u hramu je katolički blagdan. Slavi se 2. veljače.
Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Isusovo prikazanje u hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.” Proročica Ana je također bila tada u hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu.
Prikazanje u Hramu Lk 2, 22-40
„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! I da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga. Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.“
Blagoslov svijeća
Na blagdan Svijećnice, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti kod krštenja, u tijelovskim procesijama i drugim prigodama. A te druge prigode su bile držanje te iste svijeće u ruci na smrtnoj postelji. O tome svjedoči i kajkavska uzrečica: „Daj ti meni luč, a ja ću tebi kluč“. Što znači: „Daj ti meni svijeću, a ja ću tebi dati ključ.“ A to je značilo da osoba u smrtnoj agoniji želi umrijeti sa upaljenom blagoslovljenom svijećom u ruci, a onome tko mu je daje, predaje svoje gospodarstvo, svoje imanje. Sve svoje pokretnine i nekretnine. Tako je bilo nekad. Danas, u naše vrijeme su rijetki koji umiru u svojoj kući, u svome domu. Najčešće smrti se događaju izvan vlastite kuće: u bolnici, ili u domu za starije i nemoćne. Nažalost se na tim mjestima mnogi osjećaju nelagodno i teže sa svojom rodnom kućom, rodnom zemljom, svojim dvorištem. Te težnje mogu sam osobno potvrditi, jer sam razgovarao sa mnogim starijim osobama koje su se tako osjećale. Poznati teolog dr. Ivan Golub ide i dalje od te tvrdnje, pa piše: “Izagnati čovjeka iz rodnog mjesta gotovo je jednako ubojstvu … izgon iz rodnog mjesta je postupak protivan rađanju – dakle umiranje. Čovjeka se može ubiti na dva načina: nasilnim trganjem niti života (koja ima svoj početak u rodnom mjestu) ili izgonom iz rodnog mjesta. Zašto prognanici žele u opustošeno rodno mjesto? … Zacijelo zato što ih vuče zemlja iz koje su sazdani, što im život tu ima svoj početak, svoj razvitak.” Dakako da u naše vrijeme često osobno, ili kada drugima odabiremo mjesto gdje će doživjeti svoje posljednje dane često odabiremo najbolje, najoptimalnije rješenje. Ono što je nekad bilo moguće, danas nije. Tu mislim na mogućnost umiranja u svojoj vlastitoj kući, u okruženju onih s kojima smo cijeli život dijelili dobro i zlo. Tempo života, zaposlenost i nemogućnost ostati stalno uz bolesnu i nemoćnu osobu je učestala pojava. Kada se je više umiralo ( človečanski – čovječanski, humanije) veliko je teško pitanje. A isto tako veliko je i teško pitanje, kada su na samrtnoj postelji bili više prisutni i cijenjeni svećenici. Nekad, ili danas? Matice umrlih iz mnogih župa pokazuju podatak da mnogi umiru bez sakramenta ispovijedi i bolesničkog pomazanja, pa tako i bez blagoslovljene i upaljene svijeće u ruci. Stara vremena se ne mogu, i neće vratiti. No, možda više možemo učiniti da budemo odgovorniji prema duhovnom miru umirućih za koje prisustvo voljene osobe, i lijepi pogled uz molitvu mnogo znači. Jer prava je šteta, ako ste bolesni i umirući osjećaju odbačenima od ljudi, od obitelji, ili ne daj Bože kao oni koji su „prognani iz obitelji i društva“.
Na temu onih koji se osjećaju u svom životu kao prognanici, pjesmu u podravskom kajkavskom stilu napisala je Božica Jelušić, pjesnikinja iz Đurđevca.
PREGNANCI MOLE JEZUŠA
Pomogni nam, Jezuš, ostani z nami.
V megli kak testo zgubil se svet.
Mi pregnanci smo, trpeči, sami.
Na križoputju Ti visiš raspet.
Se je krvavo, zežgano, strto.
Našu su muku skljuvale čavke.
Gdi kucaš, najdeš joko zastrto:
vu njem su pozoji, kače, pijavke.
Ornice hrđaju pod jabukom.
Obgoren tram se vu kalu črni.
Kruv naš se preobrnul v kamen.
Ti nas posveti Svojom mukom.
V ponjavu snega se nas zagrni.
Vmrti nam daj na našem. Amen.
Božica Jelušić
U svojoj drugoj pjesmi Božica Jelušić piše molitvu Isusu za laganu, blaženu smrt. Pjesma – Molitva Jezušu za lehku smrt govori o človečanskom umiranju: smrt pod starem dudom, na poceku, na pragu, na vrtu, vu dvoru, zmed dve-tri reči, vu razgovoru, na našem, u krilu doma.
MOLITVA JEZUŠU ZA LEHKU SMRT
Spasi me, Jezuš, smrti boleče,
od štrika, noža, kugle žareče;
zlosilne smrti i zločinjenja,
okrutne smrti bez zlahkotenja.
Spasi me, Jezuš, od beteguvanja,
skečanja, javkanja i skoznuvanja:
postelje zimlične, betežničke,
gumbekov z škatulje, kapljic z flašičke.
Prosim Te, daj mi smrt hitru, lehku;
pod starem dudom il’ na poceku,
gdi lepše se vmira nek v zemlji stranjski.
Si moji vmirali su na vrtu, vu dvoru.
Zmed dve-tri reči vu razgovoru,
si moji vmirali su človečanski …
Koje je istinsko, pravo duhovno blago blagoslovljene svijeće na Svijećnicu svjedoči nam Rimski misal blagoslovina iz 1929. godine. Blagoslovna molitva iz tog vremena jasno pokazuje duhovnu vrijednost blagoslovljene svijeće. No, nažalost mi u naše vrijeme premalo cijenimo različite blagoslovine, pa tako i blagoslovljenu svijeću. Kao vjernici i Crkva u cjelini smo dužni vratiti duhovni pravi smisao i poruku svega što tijekom jedne liturgijske godine blagoslivljamo.
BLAGOSLOV SVIJEĆA
R. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O. Koji stvori nebo i zemlju.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
Pomolimo se – Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, blagoslovi ove svijeće po našim molbama; ulij u njih krepošću svetoga križa nebeski blagoslov. Gospodine, koji si ih dao Ijudskom rodu, da odgone tminu. Neka one znamenjem svetoga križa dobiju takav blagoslov, da od svih stanova, gdje se god užegu ili postave, odstupe knezovi tmine, ustrepeću i pobjegnu prestrašeni sa svim svojim slugama, te se ne usude više uznemirivati ni napastovati onih, koji služe tebi svemogućemu Bogu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. O. Amen.
I neka se poškrope blagoslovljenom vodom
Molitva za umiruće
Svemogući i vječno živi Bože, Oče siromaha, snago bolesnika, nado umirućih! Hvala ti za dar ljudskog života, a osobito za obećanje vječnog života. Mi znamo da si uvijek blizu svima koji su slomljena srca, svim siromasima, slabima i bolesnima. Bože koji si pun nježnosti i sućuti, primi molitve koje ti upravljamo za svoju bolesnu braću i sestre. Umnoži im vjeru i pouzdanje u tebe. Ojačaj ih svojom ljubaznom nazočnošću i ozdravi ih, ako ti je milo, te daj njihovim tjelesima i dušama obnovljenu snagu. Ljubazni Oče, blagoslovi umiruće, blagoslovi sve koji će se uskoro s tobom susresti licem u lice. Mi vjerujemo da si od smrti učinio vrata vječnog života. Čuvaj našu umiruću braću i sestre u svojoj ljubavi i vodi ih sigurnom rukom u domovinu vječnog života s tobom. Bože, izvore svake jakosti, pogledaj i štiti sve one koji se posvećuju bolesnicima i umirućima. Daj im duh hrabrosti i nježnosti. Podrži ih u njihovim naporima da donesu okrepu i ozdravljenje. Daj da sve više i više budu znak tvoje preobrazujuće ljubavi. Daj da svi uvide da si ti ljubazni Otac, Bog milosrđa i sućuti. Amen.
Vlč. Vladimir Trkmić
