U ovo vrijeme priprave i iščekivanja Božića kako ne staviti u centar našega života ono što nas vjernike sve očekuje, a to je kraljevstvo Božje.
Upravo u ovim prvim danima došašća i razmišljamo o ponovnom dolasku Kristovu i kraju svijeta. Kraju svijeta koji je prepun mržnje, ratova, obijesti, progonstva. Svijeta koji je stvorio dehumanizirani čovjek svojevoljno. Svijeta u kojem vlada raskol, mržnja, zavist, otimačina. Svi smo svjesni toga ali o tome mudro šutimo kako ne bi koga povrijedili ili kome se zamjerili. Nažalost i samo došašće koje je sveto vrijeme priprave iščekivanja rođenja Boga postalo neko novo sveto vrijeme idolatrije, potrošnje i zabave. Medijski nam se došašće predstavlja kroz slikovitost sretne kupnje, prodaje, zabave bez odgovornosti. Sve oko nas vrišti: uživaj, kupuj, troši. Kupi pa ćeš biti sretan. Tad će tvoj život biti ispunjen i radostan. Ali ljubav se ne može kupiti. Dobrota, poniznost, strpljivost, iskrenost, blagost, nesebičnost se ne daju kupiti.
Sveto vrijeme koje nas pripravlja za bolji svijet usprkos svem blještavilu i ljepoti postalo je ispunjeno ispraznošću. Nažalost nikada se svečanim, kićenim šeširom ne može pokriti siromaštvo u glavi. Tako niti sa kićenim, vanjštinom sjajnim došašćem ne može se nadomjestiti siromaštvo duha i duše. Govor o kraljevstvu Božjem danas postaje veliki izazov jer i sami kršćani su puni nevjerice. Očito se toliko grčevito držimo ovog vidljivog da nam spasenje i život vječni ostaje nedohvatljiv i nezanimljiv. Utoplili smo se u mase koje nas vodaju tamo gdje ni sami ne želimo. Nikad ne žrtvujte ono što jeste samo zato jer netko drugi s tim ima problema. Vjera se gradi na čvrstom temelju.
Cijeli život sve što nas čini vjernicima gradi se na dobrim temeljima. Tolike su kušnje koje bi nas mogle raspuhati. Toliki duhovni potresi koji su razorne magnitude. Toliki izazovi pred kojima pokleknemo i zanijekamo najsvetije pa i da vjerujemo. U kraljevstvo ljubavi ulazi se sa ljubavlju. Ljubavlju koja nema zadrške već je darovana u cijelosti ljudskosti i našega bića. Svaki put kad nešto ljubomorno za sebe sakrijemo od Boga i ostavimo ne dopuštamo da Bog u nama čini čudo koje nam je potrebno za koje toliko molimo. Doista nam je potrebna promjena mentalnog sklopa u koje smo se uljuljali. Tako smo ravnodušni prema onom što je sveto a kada nas snađu vlastitom krivnjom i odabirom poteškoće onda vičemo nekontrolirano Gospodine, Gospodine ali bez snažne vjere i poniznog stava. „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“
Ako želimo da kraljevstvo Božje bude među nama onda promijenimo svoje i poglede na život ali i svoje životne stavove koje nas blokiraju i ne daju da Bog djeluje u nama i vršimo Božju volju. Naučimo se živjeti usmjereni prema nebesima prema svetosti u Božjoj prisutnosti. Tada nastupa potpuna transformacija života. Ako nešto u tom procesu i izgubimo to će biti zato kako bi smo dobili nešto još bolje. Nisu nas dostojni puno puta oni za koje se toliko grčevito borimo a oni ništa sami za sebe ni drugog ne žele učiniti.
Otvarajmo se Božjoj ljubavi i milosti. Ne mislimo da sve znamo. Ne prepuštajmo se utvarama svojih znanja. Kršćani uče svakoga dana od svojega učitelja Isusa Krista. Oni koji su polovični oni uče na svojim greškama. A oni koji se prave sveznalicama na svojoj gluposti jer oni i onako sve znaju. „Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni.“ Neka nas Bog iz dana u dan poučava i neka on koji je životvorac po ljubavi vršenja njegove volje primi u svoje kraljevstvo vječnosti.
don Damir Bistrić
