Vjerujem da smo više puta čuli u svojim crkvama ili od prijatelja da smo dragocjeni, da smo jedinstveni i nenadomjestivi, da je život svakog čovjeka u Božjim očima dragocjen i neizmjerno vrijedan.
Kriminalisti dobro ustanovljuju da se svakog čovjeka može identifi cirati pomoću otiska njegova prsta. Svaki od nas ima jedinstveni otisak prsta. Ali ne samo to, različito je svako lice. I kod vrlo sličnih blizanaca uvijek uspijevamo naći točku različitosti i jedinstvenosti. Jedinstvene i različite su i naše životne povijesti, osjećaji, način razmišljanja i gledanja na svijet. No, čini mi se da ne shvaćamo ozbiljno te životne i istinite riječi koje zaista najbolje govore o čovjeku.
Svaki je od nas zaista jedinstvena slagalica, velika igra puzzle i trebamo jedni druge. Upućeni smo jedni na druge. Djeca trebaju roditelje i obrnuto. Na poslu ne možemo funkcionirati sami. Ovaj tekst ne bi ostvario svoj cilj da ga nitko ne čita, stoga i ja kao pisac tražim pažnju koju sada dobivam od tebe i na kojoj sam ti jako zahvalan. Priznajem da ovisim o tebi, da smo zajedno skup tih slagalica. Zato, ako je jedna slagalica krivo napravljena, ona se ne uskladi s oblikom susjednih slagalica. Drugim riječima, da bi igra puzzle bila skladna, svaki komadić zaista treba biti svoj. Nijedan komadić nije bolji od drugog. Kakav bi bio osjećaj onog koji završava igru puzzle od 1000 komadića ako na kraju nedostaje jedna, kakva god bila?
Ako hoćemo uzeti drugu sliku, možemo reći da smo usklađeni poput intrumenata jednog zbora ili orkestra. Svaki ima svoje mjesto i svoje specifi čne note koje mora svirati. Sklad tih intrumenata omogućuje lijepu i ugodnu melodiju. Otkriti instrument koji je naš i svirati najbolje što je moguće i u prikladnom trenutku, cilj je našeg života. Da bismo to uspjeli, često nam treba dugo i mukotrpno učenje i to opet ovisi o tome je li naš instrument delikatniji i kompliciraniji za sviranje ili nije. No, uvijek će nam biti lakše ako otkrijemo i prihvatimo naša ograničenja i ovisnosti o drugima.
Mi nismo sveti. Uvijek ćemo u svom životu ići iz nesavršenstva u nesavršenstvo koje moramo prihvatiti i dopustiti da Božje svjetlo prođe kroz njih i očisti ih. Svetost nije nešto toliko izvanredno koliko obično zamišljamo. Sjećam se onog djeteta koje je smetalo majci dok je pobožno molila u crkvi. Pokazalo joj jedan vitraj s likom sveca i pitalo: „Mama, tko je taj?” A majka odgovori: „Hej, mali, to ti je kršćanin”. Malo kasnije dijete opet pokazuje drugi vitraj: „A tko je ovaj?”, a majka još jednom odgovori: „To je kršćanin”. Treći put dijete postavlja isto pitanje, pokazujući opet drugi vitraj, i dobiva isti odgovor. Tjedan dana kasnije na vjeronauku vjeroučitelj pita: „Tko je kršćanin?” Onaj naš mali digne ruku i odgovori ovako: „Kršćanin je netko kroz koga vidimo svjetlo…”.Vitraj nije uvijek čist, on nije sam po sebi svjetlo, ali on dobiva sav svoj sjaj ako dopusti da svjetlo ide kroz njega. Tako je i u našim životima.
Dopusti Nazaretskom Stolaru da stavi prozore na svaku našu bol, svako naše razočaranje ili promašaj kako bi njegovo svjetlo išlo kroz njih. Ništa od onoga što smo doživjeli i proživjeli nije nebitno ili bezvrjedno. Nijedna kap pružene i proživljene patnje nije izgubljena. Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Ti si njegova tajna i miljenik!
„Neprestano primam svoj život iz Tvoje ruke,
To je moja istina i moja radost.
Neprestano me gleda Tvoje oko.
I ja živim iz Tvoga pogleda,
Stvoritelju moj i moje spasenje.
Nauči me u tišini Tvoje nazočnosti
shvaćati tajnu koja sam ja,
i da sam po tebi
i od tebe i za tebe.”
(Romano Guardini)
vlč. Odilon-Gbenoukpo Singbo, Izvor: www.pastoralmladih.hr
