Osnovno tkivo od kojeg je satkano zdravlje jest povjerenje. Stoga zaključujemo da je osnovno tkivo svake bolesti nepovjerenje. Nepovjerenje je osjećaj nespokoja, nezdrave napetosti, stalnoga opreza, budnosti i ugroženosti.To je znak stalne opasnosti od svega i svakoga na našoj životnoj cesti.
To je nešto što nas tjera da se stalno čuvamo, do se branimo, ukapamo i tako pokušamo zaštititi. Nepovjerenje angažira naše raspoložive energije, ono je znak alarma, ono je ratno stanje u čovjeku. Kao što se u svakoj državi angažiraju sve sile i energije, sav novac i sva privreda za samoobranu domovine, tako se i u čovjeku sve njegove energije , svjesno ili podsvjesno, angažiraju protiv onoga u kojega čovjek nema povjerenja. Stoga svako nepovjerenje troši čovjekove energije, ispija njegove snage, čini organizam sve slabijim. Taj znak vidi se u čovjekovu tijelu. Tamo gdje ljudi nemaju povjerenja, oni ubrzaju korak, ili odvraćaju pogled od onih u koje nemaju povjerenja, ili pak zašute i ne žele razgovarati s tim ljudima. Čovjek koji dugo nosi nepovjerenje, uzdiže ramena i tako ostaje zgrčen, u čitavom se organizmu vidi neka napetost, na licu je briga, riječi su mu brze i usputne, taj čovjek ima razloga za mrmljanje, on je nezadovoljan, nesretan, on nema vremena za radost, za gozbu, za prijatelje, on vječito mora raditi, on mora učiti, on mora uspjeti, on se trudi kako bi svoju unutrašnju energiju nadoknadio nekom drugom zaštitom i vrednotama koje će ga pred ljudima učiniti takvim da ga neće ugrožavati.
Najrazličitije situacije stvaraju u čovjeku nepovjerenje. Katkad je to glavobolja zbog koje čovjek postaje nervozan, boji se da neće moći izvršiti one poslove koje treba obaviti, plaši se da to nije neka teža bolest. U čovjeku se, dakle, stvara područje alarma. Drugi put je to je bol zuba, ili bol uha, ili bol oka, treći put je neka ozljeda na nozi ili na ruci i već je čitav organizam u budnosti, sve je u čovjeku napeto, nervozno i nezadovoljno. Drugi put to može biti neka kritika koju ti je netko izrekao pa osjećaš da te drugi ne vole, da ćeš se morati strašno mnogo truditi kako bi dokazao da nisi takav zbog čegaa su te kritizirali, da nadoknadiš to što su te takve kritike bacile unatrag pred ljudskim očima, to što si daleko od slave, sto te ljudi već bacaju u drugi red i zapećak i što te sve manje vole, sve manje cijene, i mogu živjeti i bez tebe. Nepovjerenje je osjećaj kako nam propada tlo pod nogama. Treći put to može biti neka zapovijed ili opomena koju roditelji daju djeci ili bracni drugovi jedno drugom, ili pak prijatelj prijatelju, pa da već osjetimo da nismo mirni i da nismo svoji, da moramo raditi ono što nam je naredeno, da nas, ako to ne učinimo čeka neka i kazna. Uzbuna je, dakle, već tu, u organizmu. Može to biti noć koja nas ugrožava, može to biti vožnja automobilom, autobusom ili zrakoplovom, može biti kupanjue u moru, može biti čitanje nekih crnih kronika u novinama, gledanje filmova, služanje užasnih priča, razgovor o nekim bolestima, smrtonosnim slučajevima, nesrećama, nepovjerenju, rastavama brakova, bolnicama i smrti.
Stanje uzbune traži sklonište. Duša tada, možemo to tako izreći, u organizmu bježi, ona se skriva, ona kao da pobjegne iz nekih organa, nje kao da nema. Čovjek se tada osjeća slab, obuzme ga bljedilo ili crvenilo, neki dijelovi organizmu kao da ne rade kontrolirano, čovjeku se katkad oduzme govor, ne može dobro čuti druge, sav je uplašen, u stravi, užasu, u bijedi, fobiji ili u rezignaciji, beznađu, depresiji.
Nepovjerenje je duhovna bolest. Sumo onaj tko je jači od svih tih naših bolesti može nas spasiti. A to je samo Bog. Stoga treba neprestano raditi oko povjerenja u njega, Stvoritelja svijeta, u njegovu ljubav, praštanje, milosrde, u njegovu smrt za nas i uskrsnuće, u Duha Svetoga koji nam je darovan, u Crkvu koja je tu među nama, u ljude koje je Bog već učinio svetima. U sve nam on vraća povjerenje.
Oružje protiv nepovjerenja jest samo sve jače i dublje povjerenje u Boga. A u njega se ulazi boravkom u Božjoj prisutnosti. Pronađi prostor u kojem te nitko neće smetati barem dvadesetak minuta, ujutro i uvečer. A onda odlučno i disciplinirano upotrijebi tih 4 puta po 5 minuta tako da u prvom razdoblju samo upijaš spasonosnu prisutnost Boga koji te ljubi, u drugom moliš da ti Bog oprosti vezanost uz ljude i situacije koje u tebi rezultiraju nepovjerenjem, i to iscrpno nabrajajuć ih, u trećem dijelu opraštaj svima koji su u tebi izazvali nepovjerenje i u četvrtom se odriči svakog uzroka svojeg nepovjerenja, npr.: „Odričem se osobe bez koje mislim da ne mogu živjeti, pa neka je više ne vidim, pa što onda. Moj je život ovisan samo o Bogu.“ Nakon svake izgovorene molitve pričekaj i osjetit ćeš kako s tebe spadaju duhovni okovi nepovjerenja i kako postaješ zdrav. Ustraj u svojem oslobođenju.
Tomislav Ivančić
