U šumi na brdu bila jednom tri stabla. Razglabala o svojim snovima i nadama.
Prvo stablo reče:
– Jednoga ću dana, kako se nadam, postati kovčeg za blago. Bit ću ukrašeno zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.
Drugo stablo na to će:
– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihovu svitu i ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.
Treće stablo doda:
– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.
Prošlo nekoliko godina, a stabla sveudilj sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. U šumi se pojavi skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:
– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.
I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno u to da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.
Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:
– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.
I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane velik brod.
Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi, jer ako ga posijeku rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.
Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti u štalu i napuni sijenom.
Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.
Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.
Prošle mnoge godine. Stabla zaboraviše svoje nekadašnje snove.
Jednoga dana, u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle, jer nije imala kolijevke. Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.
Prošlo trideset godina. Jednoga dana, skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi u čamcu se prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:
– Mir!
I oluja stade.
Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.
Prošle još tri godine. Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi mu se okupljeni rugahu i udarahu ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre. U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.
