Tražim te, Bože.
Ali tebe nitko nikada nije vidio.
Pa ipak, tvoje lice zvuči poznato.
U odsjaju zvijezde što nebom hoda,
I kapljici mora i nabujalih voda.
U toplini sunca što lice grije,
I nemiloj buri što grane vije.
U udaru groma što glasno sijeva,
I prolomu oblaka što kišu lijeva.
U glasu vulkana što nebo kâdi.
I bogatstvu prirode što potajno radi.
U proljetnoj rosi što se jutrom budi,
I pjesmi slavuja što se glasom trudi.
U umornom stvoru što pospano zijeva.
I muku zelenila što zimi drijema.
U obilju hrane što se zemljom plodi,
I razigranom psu s kojim pastir hodi.
U ribama morskim što se morem kreću,
I pticama nebeskim što u gnijezda slijeću.
U riječi prijatelja što utjehu nudi,
I osmjehu nijemom što nadu budi.
U očima zaljubljenih što blistavo sjaje,
I ruci svećenika koji oprost daje.
U zagrljaju djevojke koja iskreno voli,
I patnji čovjeka zbog doživljene boli.
U ljubavi dvoje što novi život kroji.
I radosti majke što svoje dijete doji.
A najviše od svega u davanju za bližnjeg,
I u tami špilje tražeć’ tebe Višnjeg.
Po otajstvu ljubavi što se nama krije,
I poniznom srcu što za te bije.
Tražim te, Bože.
Ali tebe nitko nikada nije vidio.
Pa ipak, tvoje lice zvuči poznato.
