Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak. (Mt 19, 16-22)
Nije rijedak slučaj, i nije ništa novo, da se ljudi vežu uz imovinu, i da kroz tu imovinu definiraju sami sebe. Što više imaš to više jesi, kao da je slogan takvih osoba, misao vodilja koja određuje njihovo postojanje. No, u dubini svoga srca u čovjeku se nešto buni protiv ovakvog života, jer u sebi sluti da je pozvan na nešto više. Koliko god posjedovao ipak ne doživljava puninu života koju u sebi sluti.
I onda negdje u dubinama vlastitog bića čuje Riječ koja ga poziva na otpuštanje i darivanje svega onoga što nije on, svega onoga suvišnoga što ga je zarobilo i što guši njegovo istinsko postojanje, svega onoga što ga priječi da bude savršen, cjelovit i sretan. I tu nastaje borba između poziva na savršenstvo kroz darivanje bližnjima, i brige za sebe i svoju imovinu, borba koju svaki čovjek vodi u svom srcu: živjeti za sebe ili živjeti za druge, biti žalostan ili biti radostan.
don Boris Vidović
