Zahtjevno je pisati o svecu o kojem je rečeno tako mnogo. Velikan čije ime poznaje cijeli svijet. Izgovoriti ime Pio znači odmah pomisliti na sveca imenom Padre Pio, franjevca kapucina posve neobičnog života i ponajvećeg mistika 20. stoljeća. Iz bogate riznice njegove svetosti izvući ću tek nekoliko bisera koji nam mogu biti putokaz u vjerničkom životu.
Rođen je u mjestu Pietrelcina u južnoj Italiji. Dječakov život bio je posve neobičan. Bježi od vršnjaka koji psuju i radije ostaje u molitvi i samoći. Već tada događaju mu se čudesne stvari kao što su ukazanje Djevice, ali i zlostavljanja Zloga koja su trajala cijeloga života. Nakon četrnaeste godine stupa u kapucinski samostan. Većinu života proveo je u samostanu sv. Marije od Milosti u mjestu San Giovanni Rotondo.
Valjalo bi istaknuti da se njegovo redovništvo i svećeništvo unutar samostana odvijalo na tri znakovita mjesta: na klecalu, oltaru i u ispovjedaonici. Padre Pio klečeći na koljenima dolazi do spoznaje koja su sredstva najučinkovitija u borbi protiv Zloga. Ponajprije to je osobni odnos s Gospodinom u neprestanoj molitvi. Toliko je naglašavao važnost molitve da bi na pitanje tko je on običavao reći: „Ja sam fratar koji moli“. Za njega je molitva jedino oružje u rukama vjernika. Tijekom molitve oči su mu skoro uvijek bile ispunjene suzama. Slijedeća spoznaja koju je prenio duhovnoj djeci bila je da molitva mora uvijek biti popraćena poniznošću, jer neprijatelj lako porazi one koji su uobraženi i bahati te vjeruju jedino svojoj vlastitoj snazi i pameti. Na koncu, Padre Pio naglašava kako sve kreposti moraju imati oslonac u čvrstoj vjeri. Vjeru koja u svemu vjeruje Bogu. Kao dijete u rukama majke.
Iz duboko proživljene osobne molitve svetac je s velikom ljubavlju i strahopoštovanjem pristupao oltaru i slavio svetu misnu žrtvu. Na oltaru, suobličen Kristu, uranjao je u vječnost i gubio osjećaj za vrijeme. Svaku svetu misu slavio je kao da mu je prva i posljednja. Predivan je njegov odgovor komisiji iz Vatikana zbog prigovora da predugo slavi svetu misu: “Nemojte stavljati sat na Golgotu!” Rečenica poučna nama svećenicima, ali i vjernicima uvijek kada svetu misu slavimo užurbano i neproživljeno.
Svećenik koji u poniznosti i s dubokom vjerom moli i slavi sveta misna otajstva uvijek s ljubavlju stoji na raspolaganju dušama u sakramentu pomirenja. Tako je činio i Padre Pio. S ljubavlju je ispovijedao i privodio duše milosrdnom Ocu. U ispovjedaonici bi znao provesti cijeli dan. Mnogi su željeli ispovjediti se kod njega, jer je po daru Božjem pronicao u ljudska srca znajući što je u njima.
Potresno je svjedočanstvo Padre Pija kada mu je u ispovjedaonicu kročio elegantno odjeveni muškarac te ispovjedio grijehe najgore vrste. Zatim je koristeći riječi Svetog pisma, crkveni nauk i učenje svetaca izvanredno opravdavao sve grijehe prikazujući ih normalnim i posve prirodnim. Po nutarnjem prosvjetljenju svetac je spoznao koga je imao pred sobom te mu odlučnim glasom zapovjedio da kaže: “Živio Isus! Živjela Marija!” Čim su izgovorena ova dva imena Sotona je nestao ostavljajući iza sebe nesnosan smrad.
Zacijelo bi nam ovaj primjer mogao poslužiti da prepoznamo i situacije iz osobnog života, kada u ispovijedi ili izvan nje, po svojoj pameti ili nečijem “došaptavanju”, pokušavamo opravdati vlastita nedjela skrivajući se čak iza Božje riječi i crkvenog nauka!
Zanimljiva je činjenica da je Padre Pio prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Katoličke crkve. Najprije je primio izvanredni dar probadanja srca (transverberacija), a onda su mu probodeni i ruke, stopala i prsa (stigmatizacija). Kroz punih 50 godina nosio je Isusove rane na svome tijelu. Mnogo je trpio zbog toga te bio sumnjičen od crkvenih vlasti kao i od svoje subraće da je varalica. Međutim, u svemu se ponizno pokoravao sudu Crkve. Odmah nakon smrti rane su na čudesan način iščeznule. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Za života, a još više nakon smrti, Bog je po ovome čudesnom svecu učinio i još uvijek čini tolika čuda i milosti u svome narodu.
fra Damir Pavić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba
