U svakodnevnim okolnostima u kojima se nađemo djelujemo po uvjerenjima. Po sebi je dobro kada čovjek stvara svoje vlastite stavove i uvjerenja. Međutim nerijetko smo svjedoci da na nas najviše utječu mišljenja drugih ljudi, a ne naša vlastita.
Uzaludno je isticanje čovjekove autonomije, slobode i njegovih prava kada mi nekako ponajprije gledamo što će to reći “selo”. Upravo današnji evanđeoski odlomak pokazuje koliko je jak utjecaj nekih uvjerenja koje stvara mnoštvo.
Isusa, kakvog susrećemo u evanđelju često nastupa anarhično, to jest ne djeluje onako kako bi to drugi očekivali. On uvjerenja drugih ostavlja po strani. Carinika poziva i s njim blaguje, dok ga drugi zaobilaze u širokom luku. Ženu grešnicu ne osuđuje, dok se ostatak sprema za njezino kamenovanje. Usuđuje se čak dirnuti u višestoljetno uvjerenje Židova protiv Samarijanaca. Samarijanci su naime za Židove neprijatelji. To neprijateljstvo ima svoju dugu povijesti. Samarija ili sjeverno kraljevstvo odcijepilo se od južnog, Judeje, te sebi gradi vlastiti hram, dok Judejci i u progonstvu ostaju vjerni svom kultu i hramu.
Na svom putu u Jeruzalem, Isus prolazi kroz samarijsko područje izazivajući mogući susret s nekim od Samarijanaca. Deset gubavaca postupa po Zakonu, zaustavljajući se podaleko (Lev 13,45-46), da ne bi nekoga zarazili. Isusa nazivaju učiteljem, prepoznajući u njemu nekoga tko bi ih mogao izliječiti. Isus odgovara, također Zakonom šaljući ih svećenicima, kako je naređeno nakon ozdravljenja (Lev 14,2-32). Međutim, ozdravljenje još uopće nije nastupilo, jer dok su išli, očistiše se. Očito, Isus kuša njihovu vjeru. Lako je zamisliti da su ozdravljeni bili radosni i ushićeni. Oni ne samo da su bili bolesni. Njima je onemogućeno približiti se drugome. Zbog svoje gube ne mogu svojim bližnjima pružiti ruku, ne mogu ih zagrliti. Ne izaziva li to veću nemoć nego bolest sama? Čovjek je potreban blizine drugog, u suprotnome postaje bolestan.
Sada kada su ozdravili, koriste prvu priliku da svoju radost podijelili sa svojim najbližima od kojih su, zbog svoje bolesti, morali biti udaljeni. Rekli bismo razumljivo. Jedan međutim, i to Samarijanac, svoj prvi susret, kao zdrav čovjek, posvećuje onom od kojeg je zadobio zdravlje, Isusu. Čovjekov odgovor na Božje djelo jest zahvala. Nije to namješteni osmijeh ili nekakav čin poniznosti, već stajanje u istini o sebi samome i davanje slave Bogu. Opasnost je ispuniti našu vjeru našim sadržajima i činima, a ne otkriti Božju slavu. Iz Božje slave proizlazi naša zahvala i poklonstvo, a ne obrnuto. Stoga je i euharistija, zahvala. Zahvala za Kristovo darovano spasenje nama ljudima, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Otkrivajući Boga i njegovu slavu, stvaramo liturgiju, molitve, pobožnosti, djela pokore i milosrđa. To je naš odgovor Bogu. Odgovor zahvale. Samarijanac, koji kleči pred Isusom, od sada ne živi samo ozdravljeno, kao devet ostalih, već i spašeno. Tvoja te vjera spasila, kaže mu Isus. Ozdravljeni gubavac od sada je navjestitelj Krista koji je došao uzdrmati naša počesto krhka uvjerenja. Na kraju slijedi Isusov nalog: Ustani! Idi! Idi i ne boj se drugih i njihovih mišljenja jer si otkrio Boga koji liječi sve tvoje slabosti.
fra Josip Serđo, Izvor: http://frama-posusje.com/
