Svetkovina Uzašašća Gospodinova događaj je kojim se zaokružuje uskrsno vrijeme. S njim vidljivo prestaje Kristovo ukazivanje učenicima. Prestaje Isusova fizička prisutnost.
Ta fizička prisutnost postuskrsnih dana bila je neophodna. Njegova prisutnost liječi i hrabri malog čovjeka podložnog raznim strahovima koji unose nemir i pomutnju. Ohrabrivanje je ulijevalo snagu i rast u vjeri svima koji su s njim bili. Samo On Uskrsli mogao je vratiti poljuljalo samopouzdanje koje je izjedalo apostolski zbor. Nama je ovo vrijeme također neophodno. I mi tragamo za tom istom sigurnosti jer se različiti strahovi u nas uvlače. Najradije bismo i mi poput apostola zatvorili se i izolirali od svih neugodnosti koje navaljuju nasilno na naša vrata. U nama je prisutna nesigurnost koja mnogima paše jer kada se udaru u ono što je bitno, kad se poljuljaju temelji onda je lako sve učiniti da se ono što je dobro i izgrađujuće strovali u ponor bez dna.
Svijet u kojem mi živimo taj novi poganski svijet ima upravo za svoju paradigmu to. Trajno napadati i unositi nemir. Unositi nezadovoljstvo pomutnju jer je bitno čovjeku uništiti pouzdanje. Današnja svetkovina nam je okosnica. Možda se i mi pitamo poput apostola kad će to naš Gospodin uspostaviti kraljevstvo mira i blagostanja. No to nije pitanje koje je bitno. Uvijek u svim vremenima Isus Krist je bio i ostat će znak osporavan. To što je lako narušiti sklad u zajednici vjernika nije prvotni cilj. Sve se čini da Onoga koji je životovorac se stavi na listu nepoželjnih. Lako je baratati s ljudima. Svi smo mi slabi i samo ljudi. Jedino je On onaj koji to naše maleno čovještvo je učinio znakom koji stoji kao znak da je Bog posveti svakog čovjeka po svojoj ljubavi. Današnja svetkovina će možda proći pomalo i nezapaženo.
Ovi dani posvećeni su krizmama i pričestima. Sve je ostavljeno na pompoznost koja je u sebi prazna. Sve je učinjeno kako bi se zaokupili s onim nebitnim izvanjskim da bi zaboravili ono što je cilj naše vjere. Tako se slavi Božić bez Boga, sakramenti bez Isusa Krista. Došlo je vrijeme da se i sami vjernici izruguju Isusu jer ovom svijetu i njima postao je smetnja. Raskalašenost izrugivanje vjeri nosi samo znak praznine koja je rezultat naše vlastite obamrlosti nad našim besplodnim životima. To je taj opipljivi svijet kojemu smo se priljubili i koji nas vuče u sve dublju prazninu i propast. Krist želi biti prisutan u onom istinskom i plemenitom. Danas nas on poziva da se ostavimo svih okultizama i svih vrsta sinkretizama koji smo umiješali u svoju vjeru. Samo on vraća izvornost ljubavi koja je izgrađujuća i koja ima snagu porušiti nezdravo i uspostaviti novo čovještvo božanske snage. Prolazeći pognute glave u ovo naše zemaljsko po kojem tumaramo besciljno zaboravili smo zagledati se u ono što jest naša budućnost.
Vjernik na ovom darovanom hodočašću ima jedan veliki zadatak . Zemlju učiniti nebom. Ne zuriti u prazno već kroz predanje izvršiti poslanje koje nam je ostavio Gospodin. Ukoliko ne postanemo mi njegove ruke koje donose dobro čovječanstvu nismo izvršili poslanje. Ako nismo mi pohodili bolesnike i utamničenike nije se izvršilo djelo milosrđa i spasenja. Ako mi ne vidimo svojim očima ono što je potrebno drugom tada smo zakazali i ostavili Krista postrance. Ako oni koji nam prilaze na nama ne vide lice Krista tada je naš vjerski život farsa. Ako se na našim usnama ne čuje molitva ništa od naše vršenja zakona. Ako smo ostali nijemi u zaštiti čovjeka i čovještva nema blagoslova u nama. Besplodan vjernik je truli vjernik koji iscrpljuje uzaludno resurse i nikad ne donosi ploda.
Svetkovinom Uzašašća pozvani smo izdignuti se iznad zemlje kako bi postali jedno u zajedništvu s Bogom. Isusovo uzašašće naše je usmjerenje prema ostvarenju našeg života koji nas vodi prema cilju vječnosti. Samo preko vjernika Isus ponovno postaje fizički vidljiv. Nemojmo se bojati postati kristoliki oni koji su nadišli sve strahove jer su prolazni. Ostanimo On koji svete posvećuje. Pođimo pripovijedajmo on je Bog svetac Izraelov koji nas čuva i brani onaj koji vraća smisao života i ulje posvetnu milost ljubavi kojom preko nas obnavlja lice zemlje.
Don Damir Bistrić
