Isus je svoje učenike pozivao kao pojedince, svakog osobno, ali nije želio da oni ostanu samotnjaci koji će, svaki za sebe, bez suradnje s drugima živjeti po njegovom nauku.
Isus je od grupe svojih apostola napravio organiziranu zajednicu kojoj je na čelo postavio Petra, uz njega su tu bili Jakov i Ivan kao jezgra apostolskog zbora, a Juda je upravljao financijama. Uz njih tu je bila i grupa žena koje su se brinule za doličan život zajednice. O njima nam poimence govori evanđelje. Nakon Isusovog uskrsnuća apostoli organiziraju prve kršćane u zajednice kojima postavljaju starješine i druge službe. Snaga Crkve bila je upravo u toj međusobnoj povezanosti vjernika. Njihovo zajedništvo oduševljavalo je pogane pa su govorili: «Gle, kako se vole!».
Veoma je očito iz evanđelja da je Isus želio stvoriti zajednicu svojih sljedbenika, zajednicu u kojoj će se kršćani oslanjati jedan na drugog i okupljati se na slavljenje Boga. Kršćanin nije individualac koji živi sam za sebe, koji u svojoj strogoj privatnosti vjeruje u Boga i nastoji da se to u njegovom javnom životu ne vidi. Upravo suprotno, kršćanin je pozvan živjeti povezan sa drugim kršćanima i zajedno s njima svjedočiti svoja kršćanska uvjerenja. Zaboravljajući svoju pripadnost kršćanskoj zajednici, kršćanin zaboravlja na bitnu stvar i tako odstupa od onoga što je htio Isus. Isus je okupljao oko sebe, a apostoli su to nastavili i nakon uskrsnuća. Gdje god su djelovali, nastajale su zajednice koje su čak i materijalna dobra dijelile zajedno.
U tim zajednicama kršćanin je lakše čuvao i učvršćivao svoju vjeru i odupirao se lošim utjecajima. Zajednica je bila izvor sigurnosti, oslonac u teškoćama i ohrabrenje u vjeri. Kao što je puno teže sačuvati ljubav kad si odvojen od voljene osobe, nego kad si u zajedništvu s njom, tako je i vjeru teško sačuvati ako si odvojen od vjerničke zajednice. Stoga zajedištvo spada na bit kršćanske vjere. Oni koji to zanemaruju, očito nisu shvatili što je kršćanstvo. Neke religije, poput budizma i hinduizma, naglašavaju mogućnost da čovjek sam, svojim silama, stječe spasenje i da mu nije potrebna podrška vjerničke zajednice.
Zato jako naglašavaju osobnu molitvu i meditaciju te razne druge tehnike kojima se čovjek služi individualno, povlačeći se od vanjskog svijeta u sebe. No, kršćanstvo je u tome posve suprotno. Živjeti povezan sa vjerničkom zajednicom je nešto jako važno, nešto što je Isusova želja i zapovijed. On je, naime, na Posljednoj večeri rekao: «Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge», a onda u molitvi govori: «Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu, njih koje si mi dao: da budu jedno kao i mi». Treba li nam bolja potvrda da oni koji se odvajaju od vjerničke zajednice ili joj se ne žele približiti – neispravno postupaju.
Vrijednost zajedničke molitve
Isus je znao moliti sam i cijele noći provoditi u molitvi Ocu. No, Isus je sudjelovao i u zajedničkim molitvama u Hramu i sinagogama. Apostoli od početka okupljaju kršćane na zajedničku molitvu i lomljenje kruha (sv. misu – euharistiju). Bezbroj je svjedočanstava o tome u Novom zavjetu. I najstariji povijesni spisi koji nam govore o životu prvih kršćana svjedoče da su kršćani bili prepoznatljivi upravo po tome jer su se prvoga dana u tjednu (nedjelja) okupljali slaviti Krista kao Boga i ponavljati njegovu Posljednju večeru. Od samih početaka kršćanstva, zajednička je molitva imala prednost pred osobnom, privatnom molitvom. Zajednička je molitva bila posebno časna i zato je za kršćanina bilo nezamislivo ostati kod kuće dok se zajednica okuplja, a pogotovo je bilo nezamislivo tvrditi (kako neki danas tvrde) da je dovoljno moliti se i kod kuće, u svojoj privatnosti. Takva praksa je strana duhu kršćanstva! Naravno, iznimka su oni koji su opravdano onemogućeni. Takva individualizacija rezultat je novijih vremena kada su se ljudi otuđili jedni od drugih i izgubili osjećaj povezanosti. Takvo ponašanje kršćanin ne smije prihvaćati, pogotovo ne u svom vjerničkom životu! U zajedničkoj molitvi pokazujemo svoju međusobnu povezanost koju je Isus toliko želio, dolazimo pred Boga kao obitelj jer nam je on svima Otac, pokazujemo da smo krštenjem braća i sestre jedni drugima. Lijepo je kad djeca dolaze roditeljima pojedinačno, no najljepše je kad je obitelj okupljena, onda se na najbolji način vidi da su obitelj, zar ne? Ima li veće tuge za roditelja nego kad vidi da je među djecom nesloga i razjedinjenost?
Vjera ujedinjuje ljude, želi nas povezati i zbližiti, pozvati nas na zajednički rad oko Isusovog Kraljevstva. To je Isusova izričita želja!
Oni koji misle da mogu s Bogom sve sami «rješavati», da im crkvena zajednica nije potrebna – nisu dobro shvatili svoju kršćansku vjeru! Nisu dobro shvatili ni poruku Isusa Krista! To su oni koji kažu da im je bolje pomoliti se kod kuće nego otići na sv. misu, oni koji kažu da im ispovijed nije potrebna jer se oni pokaju za grijehe kod svoje kuće. Tako čovjek postaje «privatni» kršćanin, molitva postaje prigodna («samo kad mi nešto treba»), a dolazak u crkvu svodi se samo na trenutke «kad osjetim po-trebu». To nije ispravna kršćanska praksa! Takvima se može upraviti pita-nje: Smatrate li prijateljem onoga koji Vam dođe samo kad nešto treba ili samo kad osjeti potrebu? Nije li to jadno prijateljstvo? A kršćanstvo bi trebalo biti jedan puno kvalitetniji odnos prema Bogu od toga! Nije Isus bez razloga toliko naglašavao upravo zajedništvo svojih učenika. Znao je on da je teško ostati kršćanin ako si se izdvojio od ostalih i ako ti se vjera svodi samo na nešto «kućno» i privatno.
Euharistija (sv. misa) je najuzvišenija molitva
Opraštajući se od svojih učenika, Isus je svojim sljedbenicima ostavio poseban oblik molitve i okupljanja – euharistiju. To je molitva «za stolom», molitva u kojoj blagujemo – baš poput obitelji. A stol je uvijek bio i danas jest simbol okupljanja i zajedništva. Nije li nam i to dovoljan dokaz Isusove želje da molitvu upravljamo Bogu okupljeni kao zajednica. I zato su kršćani euharistiju (sv. misu) uvijek doživljavali kao vrhunac svog štovanja Boga, kao najuzvišeniju molitvu To je molitva u kojoj se uvijek iznova događa Isusovo djelo spasenja za nas okupljene, uvijek iznova on nas čisti od grijeha, posvećuje i uvodi u svoj božanski svijet. Događa se upravo ono što se dogodilo Isusovom mukom i smrću na Kalvariji. I to što se dogodilo jednom zauvijek za sve ljude, neprestano se uprisutnjuje za one koji su okupljeni na euharistiju. Tako mi, okupljeni na sv. misu, postajemo sudionici Isusovog spasenja, primamo od njega snagu i jakost za vjernički život. I kao što neki aparat ne može raditi ako ga isključimo iz izvora energije (struje), tako ni kršćanin ne može ustrajati u vjeri ako se «isključi» iz izvora milosti. I stoga nije ni čudno da oni koji se odvajaju od vjerničke zajednice sve rjeđe mole («samo kad im je teško»), sve rjeđe se sjete pokajati za grijehe, a dolazak u crkvu svodi im se više na povremeni turistički obilazak crkava ili hodočasničkih mjesta («kad osjete potrebu»). Poneki će reći da im je sv. misa dosadna. Važno je naglasiti da to nije kazališna predstava u kojoj glumci imaju za cilj zabavljati ljude. Molitve, pjesme, propovijed, pričest nisu zabava, nego iskazivanje naše vjere i slavljenje Boga, susret s Bogom, zahvaljivanje Bogu i izraz našeg kršćanskog zajedništva. Misa je zanimljiva onoliko koliko se čovjek u nju uključi, sa koliko pažnje prati zbivanja i sudjeluje u njima. Oni kojima je na misi dosadno trebaju prvo sebe upitati sa kakvim su nakanama došli na misu: da li da ih netko zabavlja ili da iskažu štovanje Bogu u vjerničkoj zajednici.
Riječ «euharistija» na grčkom jeziku znači «zahvaljivanje» pa nam već sam naziv kaže koji je prvotni razlog okupljanja vjerničke zajednice – želimo stati pred Boga kao njegov narod, njegova obitelj i zajednički zahvaliti za sva dobročinstva koja nam pruža. Ako kršćanin nema potrebu zahvaljivati Bogu, onda doista nije ništa shvatio od svoje vjere. Ako sve pripisujem sebi i svojim zaslugama, onda se stvarno više nemam prava nazivati kršćaninom.
2005. godina je proglašena «Godinom euharistije». To je prigoda da se pro-budimo, da prestanemo tražiti isprike što nas nema nedjeljom na euharistiji, što se ispovjedamo i pričešćujemo možda samo dvaput godišnje ili ni toliko. To je prigoda da probudimo u sebi ponovno osjećaj potrebe za Bogom i sredstvima koja nam je dao da se po njima približi on nama i mi njemu, a od svih je euharistija najuzvišenije mjesto susreta s Bogom. Tu se spaja nebo sa zemljom, zemaljski kruh i vino postaju nebeska hrana – Tijelo i Krv Isusa Krista – njegova stvarna prisutnost među nama. I ako nam se Bog tako približava, smijemo li reći: Ja ti, Bože, nemam vremena, imam puno posla.
Naša crkva je lijepa i prostrana, po zimi ugrijana, sa dovoljno sjedećih mjesta. Njezino postojanje u centru Lapovaca poziv je svima da se probudimo iz svoje «privatne» vjere i da se osjetimo dijelom kršćanske zajednice – svoje vlastite župe Srca Isusovog.
PROBUDIMO SE IZ «DUHOVNOG SNA» I DOĐIMO, osjetimo se članovima Isusove Crkve i svoje župne zajednice.
Nemojmo biti «privatni kršćani», nego onakvi kakve je želio Isus.
Izvor: http://www.srce-isusovo.com
