Student na jednom sveučilištu pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju i privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: »Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.«
Profesor mu odgovori: »Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.«
Student to učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u njoj. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te ga počne promatrati neko vrijeme. Ponovno se osvrnu na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio obuvati drugu cipelu. Njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni. Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima.
Profesor ga upita: »Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovog seljaka?« Mladić mu odgovori: »Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: „Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.«
