Sestra Faustina u svom dnevniku piše; „Te večeri pokušavala sam izvršiti sve zadatke do završne molitve. Osjećala sam se bolesnijom nego što sam bila obično. Odmah iza blagoslova (završne molitve na kraju dana) pošla sam leći.
Dok sam ulazila u svoju sobu, odjednom sam iznutra osjetila poticaj da odem u sobu jedne bolesne sestre. Odmah sam otišla do nje. Ona mi je rekla: sestro dobro je da te sam Bog doveo. Jedva je govorila. Zamolila me da joj donesem čaj sa limunom. Jako sam žedna i ne mogu se micati jer se puno mučim.
Bila je istina, imala je visoku temperaturu. Namjestila sam je u krevetu i dala joj čaj što je utažilo njenu žeđ. Vratila sam se u sobu s osjećajem da mi je duša bila preplavljena ljubavlju koja dolazi od Boga. Shvatila sam koliko je važno osluškivati unutarnje poticaje i vjerno ih izvršiti. Vjerno vršenje jedne poticajne milosti privlači druge milosti. Tako se umnažaju milosti.“
Ovaj tekst od s Faustine ističe ključnu točku: svaka vjernost nekom nadahnuću nagrađena je obiljem milosti. Milosti su nova, češća i jasnija nadahnuća. Vjernost je kada se nadahnuće pretoči u djelo.
Nadahnuća postaju sve moćnija. Ona su sve snažniji poticaj duše ka većoj vjernosti Bogu i očituju se kao jedno jasno spoznavanje Njegove volje i sve lakšeg izvršenja.
Sv. Franjo Saleški piše: „Kada se dobro iskoristi jedno nadahnuće koje nam Gospodin dade, on nam daje drugo nadahnuće. Tako nam naš Gospodin nastavlja davati milosti u mjeri u kojoj ih koristimo.
Temeljna snaga koja nas može voditi svetosti, potpunom ostvarenju kao čovjeka i kršćanina, sastoji se u zamjećivanju i vjernom izvršavanju nadahnuća, koja iza sebe donosi druga nadahnuća.
Sv. Mala Tereza svjedoči o važnosti odgovaranja na nadahnuća:
„Vježba u krepostima mi je slatka i prirodna; na početku, na mojem licu vidjela se moja unutarnja borba. Malo po malo nestao je grč na licu, i od prvog momenta odricanje mi je postalo lako. Isus je rekao: tko ima još će mu se dati i imati će izobilja. Za jednu milost vjerno izvršenu, On mi je udjeljivao mnoštvo drugih“.
Dodajmo da je ovo popraćeno sa milošću sreće. Normalno je da na početku duhovnog života poslušnost Duhu Svetomu košta, jer se sukobljava sa našim strahovima, navezanostima i drugim. Na kraju krajeva poslušnost Duhu Svetome nosi sa sobom topli izljev milosti koji širi srce i čini dušu slobodnom i sretnom jer ide Božjim putem. Psalmist pjeva: „Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi prosvijetlio srce.“ Ps. 119,32.
Bog nas velikodušno nagrađuje na samo njemu svojstven način. Boga je stvorio jedan duhovni zakon : duhovni put poslušnosti nadahnućima koja dolaze od Duha Svetoga. Jer Duh puše gdje hoće. Jn 3,8. To je jedan put slobode i sreće kojim duša hoda bez prisile, i srce se ne osjeća zarobljeno, već se širi i ima mjesta za svih. Samarijanka nakon susreta s Isusom osjeća se slobodna i sretna, trči pozvati svoje sugrađane pred čijim se očima skrivala dolazeći po vodu kada nikoga nema.
Ova širina srca je autentičan znak prisutnosti Duha Svetoga.
Duha Svetog zovemo Utješiteljem. Kada prihvatimo pozive Duha koje nas prosvjetljuju i potiču djelovati, On izlijeva u naše srce osim svijetla i snage, jednu vrstu balzama: opuštenost i mir koji nas obdare utjehom.
Jedna kapljica balzama, melema (simbol ublažavanja i liječenja rana) od Duha Svetoga može ispuniti naša srca daleko većom radošću nego sva dobra ovog svijeta, jer dolaze od Božje neizmjernosti . Duh se izlijeva u dušu koja čini dobro kao odgovor na poticaje Duha.
Drugi duhovni zakon je: Samo vršenje volje Božje i njegova plana može u potpunosti zadovoljiti i ispuniti naša srca. To je davanje nas samih kroz dobro djelovanje. Ne ispunjavaju nas toliko dobra koje primamo, koliko dobro koje prakticiramo, dobra koja su nadahnuta od Boga. Veća je sreća davati nego primati.
Nameću nam se pitanja: kako prepoznati i razlikovati nadahnuća od Duha Svetoga? Dali svi primamo nadahnuća? Koliko često? Kako favorizirati , njegovati njegovu prisutnost u duhovnom životu?
Izvor: Jaques Philippe, U školi Duha Svetoga http://zdenac.org/
