Radi se o originalnom zapisu, koji je pisan na pisaćoj mašini, a koji je zabilježio župnik i dekan Josip Vraneković u Krašiću, 26. veljače 1960. godine. Josipa Vranekovića za svećenika je zaredio sam nadbiskup Stepinac 15. srpnja 1945. I njega su ucjenjivali, prijetili mu, opterećivali nesnosnim i nepravednim porezima, čak su ga vlasti dva puta pokušale ubiti, no on je sve pretrpio i zaboravljao sebe kako bi olakšao život zatočenom i ponižavanom nadbiskupu Stepincu. Bio je cijenjeni propovjednik, uzoran svećenik i ostajao uspravan i ispravan unatoč svim prijetnjama i ucjenama. Bio je pravi Šimun Cirenac, poput onoga iz Evanđelja, koji pomaže Isusu nositi križ.
Bilješke župnika Vranekovića veliko su bogatstvo i pružaju nam uvid u Stepinčevu duboku oslonjenost na Boga, njegovo nepokolebljivo ispovijedanje katoličkih istina i nutrinu njegova bića ispunjenu razmišljanjima o nepravednom osuđivanju i zatočeništvu. U cjelosti vam donosimo izvorni tekst.
Zadnji dani života njegove uzoritosti dr. Alojzija kardinala Stepinca
Od 5.XII.1951. neprekidno do sretne i svete svoje smrti boravio je Eminencija kardinal na župnom dvoru u Krašiću. To razdoblje njegova života, kao i ono, što je prethodilo u Lepoglavi, s pravom je njev nasljednik preuzv. gospodin Dr. Franjo Šeper nazvao ‘doba sazrijevanja’. To stupnjevanje, rast i uzrast tako lijepo i snažno pokazuju iz godine u godinu njegove riječi, propovijedi, pisma, njegovi pogledi na život crkve i njegovo trpljenje. Zadnja tri dana njegova života svjedoče do kakovih je granica stigao. Sve pojedinosti, što smo zapazili kod njega posebno od nedjelje 7. II. ove godine, pa do smrti u srijedu 10.II.1960. u 14.15 sati, govore, da je u punini bio Božji čovjek i sav u Bogu.
Tok posljednje njegove zdravstvene krize i kako je prolazio prema svršetku, želimo ovdje ukratko iznijeti. Kroz zadnjih 18. mjeseci Eminencija nije izlazio na šetnju kroz mjesto i izvan mjesta, kako je običavao prije. Uvijek je osjećao potrebu kretanja i u svakom mu je pogledu godila šetnja. Radi neposredne pratnje organa vlasti, šetnja mu je onemogućena. Otada je šetao samo pred kućom. Ni tu nije imao mira, jer su isti organi stajali neposredno u njegovoj blizini I često ga po čitavi sat fiksirali, dok je šetao pred kućom.
Dok smo zajedno šetali po tom malom prostoru neugodno mu je bilo gledajući kako prisluškuju naš razgovor. Pred Božić prošle godine kroz 2 tjedna nije više niti pred kućom šetao, nego je izišao dva do tri puta pred sporedni ulaz župskog dvora, gdje ga nisu mogli fiksirati ni prisluškivati.
Tu se kretao na prostoru dva i pol metra dužine. Bio sam tu uz njega, ništa zato, rekao je tu, što se na ovom uskom prostoru krećem i okrećem. Moj život ide prema kraju i Gospodin će mi proširiti moje staze……/ Posebno zadnjih mjeseci i tjedana više je puta s ovakove ‘šetnje’ navratio načas do č. sestara i potaknuo ih, da se puno moramo moliti za naše neprijatelje. I meni je tako sve češće počeo govoriti. Oko nove godine i posljednji tjedan pred smrt, dao je preč. Šimečkom i meni, da svaki odsluži po dvije sv. mise proinimicis. Uz narušeno zdravlje, koje se od vremena na vrijeme lijepo popravilo, Eminencija je odsluživao svoj dnevni red, sve do zadnje nedjelje u životu dne, 7.II. ov. godine.
Ustajao je ujutro u 3.15 h, a na počinak krenuo u 21 sat. Taj njegov dugi radni dan ispunila je molitva, adoracija, čitanje, spremanje propovijedi, u svojevremen šetnja izvan mjesta, koja je znala trajati i četiri sata, a kasnije gore naznačena ‘šetnja’, zatim sv. misa u crkvi, svake nedjelje i u druge zgode, kad se propovijeda, on je uvijek propovijedao, ispovijed vjernika u crkvi, ako je imalo bio pri zdravlju, susret sa župljanima u crkvi i župnom dvoru.
Ni s jednim od svećenika nije mogao doći u vezu, osim, što je preč. gosp. Šimečki svaki dan smio doći u župni dvor, a jednako i tajnik nadbiskupije dr. Mijo Pišonić, koji je ovamo dovozio gg. liječnike, kada je bila potreba. Veliko su veselje za Eminenciju bila mala djeca, koja su mu svaki dan dolazila. Razgovarao bi s njima, šalio se i s onim najmanjima, koji su tek prohodali. Zadnji put ih je primio u nedjelju 7.II., više ga nisu vidjeli živog.
U subotu poslije podne 6.II. ov. god. Eminencija je osjetio malu prehladu i počeo je kašljat. Iskašljavanje je bilo teško. Ako ovako krene naprijed rekao mi je, onda ja sutra neću moći služiti misu u crkvi. Ujutro u nedjelju bilo mu je jednako, kao i dan prije, ali je rekao da će ipak moći poći u crkvu. U 8.15 čim sam svršio ranu sv. misu, dodje Eminencija u župnu kancelariju, potuži se, da teško hvata dah, te se ne usudi, da danas propovijeda, pa bi ja njegovu napisanu propovijed vjernicima čitao u crkvi, a kada to svrši, pročitam oglase i izmolimo propisane molitve, tada neka č. sestra dodje do njega u župni dvor, da će on odmah pristupiti k oltaru.
Kako sam toga dana trebao poći u Kupčinu – filijalu župe Petrovina, da tamo imam u 9 h sv. misu, to je Eminencijinu propovijed pročitao u crkvi preč. g. Šimečki. Eminencija je sretno svršio poldanju glavnu sv. misu i to je bila zadnja sveta misa u životu. Toliko je puta rekao, da mu je od sve biskupske službe najmilija stvar – misa, propopulo, i eto, upravo zadnju sv. misu prikazao je za svoju nadbiskupiju. Posle podne mi je rekao, da ne bi bio danas pošao u crkvu, da tamo služi sv. misu, kad bi bio znao, koliko će ga mučiti disanje. Da sam danas išao na propovjedaonicu – rekao mi je predvečer – uvjeren sam da bi gore ostao mrtav.
Oko podne u nedjelju dodju liječnici dr. Bogičević i dr. Fuchs, nadb. tajnik dr. Pišonić i čs. Stela. U zadnje vrijeme Eminencija se dosta tužio na zube. Dosta su mu jada zadali, dok je jeo. Često je znao reći kad mu je ispala blomba ili koje jelo teže grizao da je i tako milost Božja, i to velika, da čovjek osjeti kad, kako veli sv. pismo, ‘mlinarice pomalo prestanu mljeti, da je svršetak blizu, – i čovječe, misli na svršetak’. Sada postfactum možemo reći Deo gratias, što se toga dana pokvario zubaru dr. Fuchsu aparat, te nije mogao popraviti toga dana i odstraniti Eminenciji neke smetnje kod zubiju, jer bi ga sigurno već onako bolesna, ta intervencija dosta izmučila. Začudno je upravo bilo, kad je danas Eminencija sa nama svima kod stola objedovao, i bio vrlo raspoložen i razgovorljiv. Nikome nije moglo pasti na pamet, da je svršetak tako blizu.
No, čim su liječnici otišli oko 16 sati, pozvao me u svoju sobu i reče mi, da je neobično umoran kao i jučer, tužio se na teško disanje i da će odmah malo leći. ‘Sutra sigurno neću moći u crkvu da misim, a tko zna, hoću li moći ovdje u kući. Ovo nije obična prehlada, ovo mora da je nešto težega.’ Tako mi je rekao brzo po odlasku liječnika. Htio sam da večera u svojoj sobi, da ne silazi po stepenicama dole u prizemlje, gdje smo redovito jeli. Otklonio je. Još je te večeri sišao da po običaju večera u kancelariji, kad u kući nema podesnije prostorije za blagavaonu. Kod večere je sve išlo po običaju. Kao redovito jeo je i pio, samo pod kraj večere mi spomene, da osjeća da pomalo nadire i bolest prostate.
Te večeri i slijedeća još dva dana, rekao je kroz smijeh, on pravi bolesnik, gotovi invalid: Neki dan ste mi rekli, veli on, kako ljudi po župi govore, da dobro izgledam i da sam sve mladji. Neka mene pitaju, kako izgledam i kako mi je. Naš primarius mi veli, da mi srce ide kao vurica. Meni se čini, da bu ta vurica brzo stala. Pater Scheibl mi piše, da se meni ovdje ne može ništa dogoditi, da je to uvjerenje njegovih i mnogih. A moj pater, ne znaš, što govoriš. Kad bi ti znao sadašnje moje stanje, vidio bi šta znači taj ‘ništa’.
Kad mu je prije koji puta oslabilo zdravlje, tada bi imao svetu misu u jednoj od dviju svojih soba. Svaki puta tada bi smo načinili oltar, a odmah posle mise raspremili ga. U vezi s tim rekao mi je u nedjelju navečer: ‘nespretno je da taj stol iz sestarske sobe prenosimo svaki puta ovamo i tamo. Ako ovako potraje, vjerojatno ću najviše misiti ovdje u kući. Pozovite majstora, pa neka mi načini ovdje provizorni oltar, ispod velikog raspela. Ali,… ne znam…. možda mi ni taj više neće trebati… načinite kako znate…’
Slijedeći sam dan pozvao majstora stolara, pokazao mu u sobi, kako da načini oltar. Eminencija je još ležao u krevetu. Zatvorim vrata što vode iz prve sobe u drugu, u kojoj je ležao, da ga ne smetamo, dok uzimamo potrebne mjere. Č. Sestra je tada bila uz Eminencijin krevet. U prvoj smo sobi sasvim tiho govorili i dogovarali se, kako da načinimo taj oltar.
Eminencija je ipak shvatio o čemu se radi, pa veli tu sestri: ‘šteta što je župnik pozvao stolara, sve mi se čini da mi taj oltar neće nikada trebati. Ali neka radi što zna!’ Nisam htio odustati od nauma, i načinio jednostavni ali lijepi oltar. On sada stoji i ostaće u prvoj njegovoj sobi, kao draga uspomena, na jednu od njegovih zadnjih želja. Zadnjih nekoliko mjeseci i danas u nedjelju, još jednom je ponovio i rekao: ‘osjećam, da moj život ide sve više kraju, ali nije daleko ni svršetak, neprijatelja crkve Božje…tješi me, da je dieceza u čvrstim rukama….’
Rano ujutro u ponedjeljak, pohodim ga u sobi i pitam, kako je sproveo noć. ‘Nikako. Ustao sam u noći i skoro sam se srušio na pod. Dah mi nestaje, slab sam…prostata me tjera, ali jedva stanem na noge… misu neću moći nikako danas služiti. Ni svetu pričest mi nemojte donositi, dedecet: može me prostata uznemiriti baš u času, dok bude tu na stolu Presveto; što hoću; kako hoće Bog’.
I, toga dana, pa ni slijedeći u utorak, nije primio svetu Pričest. ‘Teško govorim, pa nemojte nikoga puštati do mene, ni rodbine, da se ne naprežem. Recite im, neka se radje mole Bogu za mene.’ To je izrekao u ponedjeljak ujutro. Poslije podne trebao sam poći motorom u Samobor na sprovod, pok. svećeniku Lamotu, pomoći misionarima u ispovjedaonici i usput u utorak biti u rodnoj – kući, gdje će se skupiti sva bliža rodbina prigodom imendana moje mame. Pred par dana sam ih i obavijestio, da ću doći. Odustao sam od puta, i poslao č. sestru Saleziju, odmah ujutro u Zagreb, da javi u nadb. dvor, kako je s Eminencijinim zdravljem, a potom da ode u Samobor, i veli svećenicima, redovnicima i mojima, kako je kod nas i pozove ih na molitvu.
Pred polazak č. sestre na put, Eminencija je po običaju dao blagoslov. Pitala ga je, imali što kome posebno poručiti i dali što treba. On mirno izreče samo dvije riječi: ‘Milosti Božje’.
Istoga dana dodje iz Zagreba primarius dr. Bogićević, tajnik i č.s. Stela.
Liječnik nije ovoga puta ništa posebno propisao za ublaženje boli, osim bit na toplom i čuvati se hladnog propuha. Preporučio je urinirati stojeći, kad se prostata uznemiri. Umirili su Eminenciju i time, da će večeras konzilium liječnika odrediti terapiju, pa će se pomoći. Preko dana uvijek je neko bio uz njega, ili sestre ili ja, a bilo mu je drago da nas je i više od ukućana bilo s njim.
Danas je još dosta rado razgovarao, makar je druge posjete otkazao. Kroz cijelu noć od ponedjeljka na utorak bila je uz njega u njegovoj sobi, č.s. predstojnica Honorata. Žedjao je. Hladno nije smio uzimati, pa je pomalo gasio žedju s čajem ili mlakom vodom. Kad sam ga prema jutru treći puta pohodio i pitao kako je sproveo ovu noć, rekao mi je: ‘mislio sam, da ću se samo mrtav složiti na pod kad sam ustao…do četrdeset puta me je ove noći mučila i tjerala prostata. Ovo mi je najteža noć u cijelom mom životu. Ako i dodju liječnici, neće moći puno više pomoći. Nemuči mene prostata samo dvije godine unatrag, nego to traje već pet godina. Nisam htio to odmah reći, jer je moja narav takova, da se nikad u životu nisam tužio, dok nije došlo do težega. Tako sam radio na fronti, u Germanicumu i kasnije sve do sada. Nisam se volio tužiti samo zato, da ne budem bez veće potrebe drugima na teret.’
Eminencija se te noći doista nalazio izmedju dvije vatre: s jedne strane radi slabosti srca treba da miruje, a s druge strane prostata ga muči i ne može mirovati. Preporučio sam mu s toga, da danas radi prostate ne silazi sa kreveta: neka se služi sa posudom u krevetu. Nova nevolja: dok leži, mnogo teže urinira. U toj nevolji trpio je jednako, i psihički kao i fizički, ako ne još i više…spomenem mu tu da je O. Leopold Mandić imao sličnu nepriliku, kao i on, i da je taj Božji čovjek u najtežoj nevolji jačao sebe i govorio: ‘tako hoće Bog.’
Na to će jednako i Eminencija: ‘Fiat, fiat’. U 9.30 h, telefonom sa mjesne pošte nazovem nadbiskupsko tajništvo, neka bi liječnici došli što prije. Odgovorili su mi sa nadb. kancelarije, da je tajnik dr. Pišonić već krenuo na put do nas ovamo. Oko 11.30, stigne ovamo dr. Bogičević, tajnik i č.s. Stela. Gosp. Primarius nam dostavi terapiju kako ćemo pomoći Eminenciji prema programu, kako su jučer zaključili liječnici: dr. Hauptman, dr. Bogičević i dr. Riesner. Kroz 5 dana Eminencija će primiti tri puta na dan poslije jela kapljice Cristafomicina i Cordabromin: Digoxin.
Belergall će uzimati prema vlastitom osjećaju. Temperaturu će trebati mjeriti svaka tri sata po 15 minuta, jednako tako i puls. Nepriliku mu je činilo i to, tako dugo mjerenje temperature, jer se neprestano morao micati u krevetu usljed boli. Prve te spomenute injekcije, dao mu je danas sam dr. Bogičević. Isti me je još jednom poučio, kako ću sutra to ja obaviti.
Tokom dana do kasne večeri, primao je lijekove rado, premda su mu bili odbojni. Neprestano smo bili uz njega od utorka na srijedu danju i noću, mučila ga i žedja. Nikakvo jelo mu nije odgovaralo. Što je jeo, bilo je upravo na silu ‘da mi je sada dvije čaše vina, to bi na dušak ispio, i pivo bi mi odgovaralo. Pa i hladne vode popio bi sada porciju, veću nego ikada… ali što mogu, kad liječnici to baš brane. Zabranjeno je to voće, pa ćemo se strpjeti.’
I ovu zadnju noć je bila besprekidno uz njega č.s. predstojnica. Do pola noći, ja sam bdio, a onda malo legao u sobu do njegove, da tu budem u pripremi, da me sestra pozove ako bude što trebalo. Svjetlo je u jednoj i drugoj sobi bilo utrnuto. Gorila je samo mala lampica, vječno svjetlo pred Gospinom slikom. Pred poluotvorenim vratima prve sobe, bila je sestra i svaki čas prilazila, kad je šta trebalo, bilo popraviti ležaj, gutljaj vode ili čaja i dr. Izgleda da je na momente, po pet do deset minuta zaspao, jer je potpuno mirovao, ali odmah po tom lagani kašalj, teško disanje i prostata.
U pola noći, uzeo je šalicu kompota i crnu kavu, jer je dan prije vrlo malo jeo. U tri sata iste noći, još je jednom uzeo šalicu kompota, spavao gotovo nije ništa, ali mu je ova noć bila lakša od prošle. Sat i pol iza toga, zatražio je čisto rublje i presvukli ga. ‘Nemoćan sam, pomozite mi’, rekao je sestri. Ujutro nije primio svetu pričest kao ni jučer, jer ‘dedecet’ rekao je kao u ponedjeljak.
Toga jutra oko sedam sati pohodio ga je šogor Mijo Stepinac. On je suprug najstarije Eminencijine sestre Barbare. Kratko je bio kod njega, pričinio mu se je Eminencija slab kao nikad do sada, pa starac nije mogao niti govoriti, nego je samo zaplakao i brzo izišao. ‘Sve bu dobro, samo se ne bojati, nego moliti’, rekao je Eminencija.
Dopustio je, da načas unidje k njemu kumče mu, četrigodišnji Josip Šimečki. U ruci mali drži cvijet i pita ga: ‘kaj te boli?’ Eminencija ga samo pogleda pa veli: dobro je Joža, dobro. Dva puta je u ove dane na kratko pohodio ga preč. g. Šimečki. Nitko inače osim nas ukućana u ova tri dana nije bio kod njega. Bili su dakako i liječnici, kako je ovdje naznačeno. U ponedjeljak i utorak, temperatura se kretala od 36.6 – 38.3 stupnja, puls od 105 – 155.
Danas ujutro nismo već mogli pravo uhvatiti koliki je puls, a ni temperaturu nije više mogao mjeriti kroz 15 minuta. Jedva je izdržao pet minuta na miru, da drži pod rukom toplomjer. Apetit nikakav. Sestre mu nudile ‘šato’ računajući da je tekućina, a opet krepka stvar. To još nekako rekao je, ali ako može biti sa vinom. Ako mislite, da ni toliko vina ne smijem, nemojte mi ga donositi. Sestra je malo razrijedila vino sa vodom i popio je čašu ‘šatoa’.
Usto je onda uzeo i 20 kapljica Cristafolinea. Da ga sa svime odviše ne smetamo, spremili smo da mu damo injekcije u 10 sati. Ležao je na povisokom uzglavlju i neprestano upirao pogled u sliku Bogorodice, povrh kreveta. Udjem u sobu, najavim mu da će sestra odmah donijeti iskuhane šprice za injekcije i još mu nešto htio reći, kad me on najednom prekine pa veli: ‘znate što župnik? Pustite vi sada injekcije, idemo najprije ono što je najvažnije. Uzmite štolu, sjednite ovdje, pa idemo od početka.’
Mislio je to na generalnu ispovijed cijelog života. ‘Čemu se zavaravati, osigurati se, pa što Bog da…, dajte mi onda i svetu pomast. Ne zaboravite mi Benedictionen papalem… malo sam prije uzeo vinski šato pa ne znam, kako bi sa svetom pričesti, ali kad sam bolesnik mislim, da mogu odmah sada i to primiti… dajte mi onda sve što Crkva daje kršćaninu u ovakovim časovima… pozovite i sve sestre ovamo i neka se mole. Pozovite i prečasnog Šimečkog. Običaj je da kod podjeljivanja sakramenata Ordinariju prisustvuje i Kaptol. Preč. je začasni kanonik i na neki način pripada Kaptolu, pa je red da bude tu, a onda u ruke Božje.’
Dok su sestre sve priredile u sobi za podijeljivanje sakramenata, pozovem ovamo jednu Eminencijinu sestru, Josipu Mrzljak, koja je u blizini župnog dvora. Kad sam donio u sobu Presveto, Eminenicijina sestra, kleče u blizini bolesničkog kreveta. Ni jedan od nas nije slutio, da je to samrtni krevet. Po svemu sudeći Eminencija je to jedini znao, kako govore neke okolnosti. Začudno je, što je kroz sve vrijeme, dok je primao svete sakramente, mogao biti potpuno miran.
Disanje, prostata i sve nevolje u organizmu, koje su ga tih dana mučile, u ovaj čas se smirile. Pozorno je promatrao, dok sam Presveto polagao na stol, sv. ulje i drugo rasporedio po stolu. ‘Upozori župnika, rekao je prečasnom Šimeckom, da mi ne pomaže na rukama dlanove,’ (I pokaže pri tom mjesto, kako se pomazuju ruke svećeniku).
Na sve je molitve kod blagoslova i podjeljivanje sakramenata glasno odgovarao, a posebno kod posljednje pomasti, kad sam ga pomazivao, sa povišenim je glasom i malo otežući, kako nikada inače nije govorio, odgovarao je svaki puta onaj ‘Amen’. Svi prisutni primijetili su, kod papinskog blagoslova, kako je kao u zanosu polagano činio znak svetog križa. Ispružio je ruke, čineći znak križa, koliko je najviše mogao.
Primivši svete sakramente, bio je neobično vedar. Odmah je počeo glasno i veselo govoriti, kako to nismo čuli od nedjelje. Sestra mu Josipa, ostala je bez riječi, sjela i samo plakala. Eminencija se nasmije pa joj veli: ‘ Što plačeš? Zar se ne sjećaš, kako sam ja tebi doveo Šimečkog (sada pok. Franju Šimečkog), prije 40 godina, pa si još tu. Čemu sada plačeš. Za kršćanina nema veće sreće, negoli su ovi sveti sakramenti…u ruke Božje i čega se onda imamo bojati.’ Iza toga dao sam mu dvije injekcije; penicilin i streptomicin.
U nedjelju sam imao sv. misu u Kupčini, i tom prigodom obećao da ću upravo danas u srijedu u 11 sati tamo imati i svetu misu i pod svetom misom vjenčati mladence. Ujutro sam vidio, da ne smijem izbivati, jer ako i malo otidjem od Eminencije i samo su sestre kod njega, odmah pita gdje je župnik pa sam danas zato svetu misu ujutro služio ovdje u župnoj crkvi. U 11 sati odlučio sam da motorom krenem u Kupčinu, pribivam vjenčanju i odmah se vratim kući. Tako je i bilo.
Zimi nisam vozio motor, i upravo sam se bojao da li će paliti i vući, jer ga nisam kroz dulje vrijeme kontrolirao. Bogu hvala, sretno je išlo. Djelomično je vrlo slabi put do tog sela, ipak sam sretno stigao. U isto vrijeme ja na motoru pred Kapelom, a svadbena povorka s druge strane. Sve je brzo i lijepo svršilo. Saopćim ljudima kako je sa Eminencijinim zdravljem, ispričam se, što ni na čas ne mogu na njihovo veselje i o podne molio sam Angelus kod kuće s Eminencijom. Baš oko podne, počela je dolaziti Eminenciji slabina kao i prije, no što je primio svete sakramente.
U 11 sati, svi smo mislili da je kriza prebrodjena. Mislio sam, da će Extrema unctio proizvesti onaj svoj učinak, kojemu se samrtnici često vesele, ali dogodilo se drugčije. Odmah iza 12 sati, ponudimo mu da nešto pojede. „Ne mogu, pa ne mogu, nemojte mi o jelu ni govoriti…slab sam…nemojte me ostaviti sama dodao je, makar od ponedjeljka ni časa nije bio sam. Još nismo slutili da je to konačna kriza, jer mu je i prije bilo koji puta tako, a tješili smo se i time, da mu je 1958. u svibnju bilo još i gore.
I doista, oko 13 sati, još je jednom uzeo dobru šalicu kompota. Taj mu je prijao. Sestra pretstojnica mu stavljala žlicu u usta i dosta je mirno jeo. Potkraj, još se našalio pa je pita: ‘koliko još šljiva ima?’ i mi se nasmijemo pa zajedno velimo: još tri. ‘Dajte mi onda do kraja – veli on – pa što Bog da.’ Uzeo je zatim kapljice Crystafoline. Mjerim mu puls, ali ga nikako dobiti. Velim sestri, neka ona pokuša, ali nabroji najviše do 25 udaraca i puls se izgubi. Pružim mu toplomjer, da vidimo temperaturu, ali on pokaže bolno lice iznenada i veli, da nikako neće moći kroz 15 minuta da mjeri.
Tako danas nismo izmjerili ni puls, ni temperaturu. Ustanovili smo samo, da je puls do kraja pravilan. Treba mu dati još injekciju za jačanje srca. Oko 13.30 sati mu to spomenem, a on samo uzdahne pa veli: „Nemoćan sam i ne mogu se više okretati sam. Ako me vi možete sami okrenuti, kaže sestri i meni, dajte, ali ja tu ne mogu više ništa pomoći. Radite kako znate.“ Kako je ta injekcija upravo za jačanje srca, želio sam na svaki način da je primi. Ni riječi nije nato više rekao, nego se mirno pustio da ga malo okrenem i primio je tu injekciju. U taj čas opazim, kako mu je pogled umoran i oči ne gledaju onako svježe kao do sada. Pet puta za redom ponovio je ‘Deo gratias’….
Pogledao je i pri tom se upravo na rukama malo podigao prema slici Gospinoj i glasno rekao: ‘Blagoslovljeno Božje Ime’ i onda ‘fiat voluntas Tua’. Sada iza pola 2 posle podne, osjetio sam da je svršetak blizu. Još u pola jedan, telefonski sam kratko javio tajniku u Zagreb, da sam podijelio svete sakramente i neka odmah dodju. Sestra pretstojnica u to vrijeme – nešto iza pola dva pozove ostale četiri sestre, da se u svojoj sobi mole. One su došle pred prvu Eminencijinu sobu i plačući molile krunicu. Eminencija sve teže diše. Izgovara sad tiše, sad glasnije, ona tri zaziva…
Grčevi ga hvataju i hvatajući dah, doljnju mu čeljust bol baca i vuče na stranu, Upire se rukama o krevet. Nema daha, i kao da će sada udahnuti. Odjednom udahne i čujemo, kako bolno veli: ‘Ah, teško je…blagoslovljeno Božije Ime, Fiat voluntas fiat; Deo gratias.’ Sestra mu veli da će biti bolje. Sestre mole krunicu…‘samo neka mole – veli on isprekidano; neka samo mole krunicu.’ Da mu olakšamo disanje, podigla mu je sestra prema gore lijevu ruku, a ja desnu. Pitam ga je li što lakše, On veli: ‘malo je lakše.’ Sestra ga pita: ‘bili sestre došle ovamo da tu zajedno molimo krunicu?’ – Samo neka dodju.
Dva puta je ponovio. Bilo je 5 minuta do dva sata poslije podne. Sestre unidju i jedva plačući su mogle moliti krunicu. On gleda prema Gospi i samo tiho ponavlja uzdahe. Sluša Zdravo Marijo. Miče ustima i točno u 14 sati glasno veli: ‘Dajte mi onu moju svijeću.’ Pred 20 minuta sestra je Salezija donijela i pripravila u prvoj sobi tu svijeću. Kako je krevet uz zid, dok leži, Eminenciji sa desne strane je zid i Gospina slika.
Zato smo mu svijeću stavili u lijevu ruku. Tu sam sad prešao da mu podržavam svijeću, jer sam do tog časa krevet malo odmaknuo od zida, i s te mu strane pomogao, a pretstojnica sa lijeve. Kad sam mu prinio svijeću, pogledao ju je i upravo snažno stisnuo ruku. Jednom mu rukom pomažem držati upaljenu svijeću, za koju je na samu Svijećnicu rekao, da će mu ove godine trebati, a drugom sam mu rukom podržavao glavu, kod teškog izdisavanja.
