U duhovnom životu nema ravnodušnosti prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (jer se čini ravnodušnom) tako odvratna. To je mržnja preodjevena u ljubav.
Svaki grijeh je kazna za prvotni grijeh nepoznavanja Boga. Odnosno, svaki grijeh je kazna za nezahvalnost. Jer, kako reče sv. Pavao (Rimljanima 1, 21), oni koji upoznaše Boga ranije nisu ga upoznali jer mu nisu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Nisu ga upoznali jer ih to poznavanje nije ispunilo njegovom ljubavlju. Ako ga ne volimo, time samo pokazujemo da ga ne poznajemo. A On je ljubav. Deus caritas est.
Naše se poznavanje Boga upotpunjuje našom zahvalnošću: zahvalni smo i raduje nas iskustvo istine da je On ljubav.
Euharistija, žrtva hvale i zahvale, je živo srce spoznaje Boga jer se Isus, dajući hvalu i zahvalu Bogu, nudi i žrtvuje potpuno kako bi proslavio Oca i spasio nas od grijeha. Ako ga ne upoznamo kroz tu njegovu žrtvu, kako nam onda ona može biti od pomoći? Mi ga ne poznajemo sve dok smo nezahvalni i ne proslavljamo Oca zajedno s njime.
Nema sredine između zahvalnosti i nezahvalnosti. Oni koji su nezahvalni uskoro se počinju žaliti na sve. Oni koji ne vole, mrze. U duhovnom životu nema ravnodušnosti prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (jer se čini ravnodušnom) tako odvratna. To je mržnja preodjevena u ljubav.
Mlakost, u kojoj duša nije ni vruća ni hladna – niti iskreno voli niti iskreno mrzi – je stanje u kojemu neka osoba odbacuje Boga i Božju volju dok se istodobno pretvara da voli Boga, a sve kako bi se spasila nevolja i sačuvala tobožnje samopoštovanje. To je stanje onih koji uskoro postanu potpuno nezahvalni za milost Božju. Čovjek koji istinski odgovori na dobrotu Božju i bude zahvalan za sve ono što je primio, ne može biti mlak kršćanin. Istinska zahvalnost i licemjerstvo ne mogu živjeti zajedno. Oni su potpuno nespojivi. Zahvalnost sama od sebe čini nas iskrenima – ili ako nas ne čini, onda nije istinska zahvalnost.
Zahvalnost je nešto više od duhovne vježbe, više od pukih riječi. Ne možemo biti zadovoljni samo time da zapamtimo stvari što ih je Bog učinio za nas i da mu samo površno zahvalimo za sva primljena dobra.
Biti zahvalan znači prepoznati ljubav Božju u svemu što nam je darovao – a darovao nam je sve. Svaki dah što udahnemo dar je njegove ljubavi, svaki trenutak života je milost, jer nam sve to pokazuje beskrajnu milost koja dolazi od njega. Zato zahvalnost ne prihvaća ništa kao gotovu činjenicu, nikada nije ravnodušna, neprestano je otvorena novim čudima i hvaljenju Božjih dobara. Zahvalan čovjek zna da je Bog dobar, ne po čuvenju, nego iz iskustva. A to je ono što čini sve razlike.
Thomas Merton, Izvor: Svjetlo riječi
