Zašto me je Bog stvorio? Zato da budem voljena. Zato da me obavije svojom ljubavlju. Bog je sama ljubav. Mene je stvorio da me može tom ljubavi obaviti. Stvorio me je da me voli , i to je bit moga postojanja.
I zato je u svakome čovjeku neuništiva potreba biti voljen. I to takva kakva jesam. Ne da se ja sada moram pretvarati, dokazivati. Nego da me netko voli i kad glupost napravim i kad pogriješim i kad sam dobre volje i kad sam loše volje, da me netko uvijek voli, cijeni i poštuje.
Istočni grijeh, kao da je u meni prekinuo svijest da sam voljena. Istočni grijeh je narušio to moje povjerenje prema Bogu, kao da više nisam svjesna da me Bog voli. Ta moja potreba za ljubavlju ostaje i ja je nastojim ovako ostvarivati – mama, tata, brat, učiteljica, dečko, muž, žena, baka. Od svih njih nastojim biti voljena. Što se najčešće događa? Nije to to, nije to to. Jest da me mama i tata vole, ali tamo me povrede, tamo me povrede, nije to to. I prijatelji me vole, ali još uvijek nešto fali. Zašto?
Zato jer je naša ljudska ljubav ograničena. Čovjek nije savršen. U svakome od nas postoji ona duboka čežnja za savršenom ljubavlju, zato što Bog koji me je stvorio i zbog čega ja nosim tu čežnju za ljubavlju je savršen. Moja bit je čežnja za savršenom ljubavi. Mi tu čežnju za savršenom ljubavi u životu čekamo, kad će doći, i tražimo, i to nas najčešće izrani, jer očekujemo od ljudi savršenu ljubav.
Zamislite jednu bocu – ona predstavlja našu čežnju za ljubavlju. Ljudska ljubav može doći samo u početak boce, dalje ne ide, a meni u toj boci i dalje zjapi čežnja za savršenom ljubavi. Tek kad se preostali sadržaj boce ispuni, tek kad čovjek doživi ispunjenje te boce, odjednom počinješ tolerirati ljude i počinješ prihvaćati ljude takve kakve jesu. Sada ti više njihovo ponašanje prema tebi ne smeta. Zašto?
Zato jer je tvoja čežnja za savršenom ljubavi zadovoljena. A koja je to čežnja? Otkriti ponovo čežnju, tu istinu, da mene Bog voli. Potrebu za savršenom ljubavi jedino Bog zadovoljava, nitko drugi. Otkriti to, mene Bog voli takvu kakva jesam. I da me nitko ne voli na ovom svijetu ja opet neću biti sama. Zašto? Zato jer me on voli. On će se uvijek pobrinuti za mene. Ja uranjam u tu sigurnost.
Ja sam prije zbog svojih rana iz djetinjstva doživljavala da me nitko ne voli, da su mi ljudi neprijatelji, samo sam gledala kako ću se od koga maknuti, zaštititi. Mislila sam: ovaj čovjek je ovakav, onaj je onakav. Jedna bitna stvar koja se dogodila kad sam ja doživjela da mene Bog voli je da sam ja počela ljude gledati drugačije.
Roditelji su željeli dijete, ali Bog je želio baš mene. Ja se sjećam prvih riječi koje su izgovorene nad mnom kad sam počela postojati. To su riječi : Ljubavlju vječnom te ljubim. Vrijedna si mi i dragocjena. Ti si dragocjen biser na mom dlanu.
Iako moja duša pamti tu sigurnost Božje riječi, već čim je Bog mene spustio u utrobu moje majke, ja sam spuštena u svijet koji je ranjen istočnim grijehom. Moja narav je ranjena. Malo, pomalo su se slagali slojevi iskustva nevoljenosti, nedostatka ljubavi i onda čovjek kroz život doživljava životne neuspjehe, razočaranja i sve nam je skrivenija duhovna dimenzija.
Mi je ne vidimo i skloni smo je zanemariti. Ovaj naš materijalni svijet nam je nekako opipljiv. I zato se hoćemo u svijetu dokazati, hoćemu potvrdu, hoćemo ponovo čuti te riječi “Ja te ljubim, ti si mi vrijedna i dragocjena” i očekujemo da nam to kažu naši roditelji, učitelji, prijatelji pa se trudimo imati sve petice. Sv. Pavao kaže: Nemojte se suobličavati svijetu. Suobličiti znači svi tako rade pa ću tako i ja. Svijet je postavio neke vrijednosti koje se ne podudaraju s temeljnim vrednotama. Mi nastojimo postižući te vrijednosti svidjeti se okolini.
Mi imamo potrebu za savršenom ljubavlju, a mi ljudi smo ograničeni. Mi ne možemo jedni drugima u svakom trenutku pružiti onakvu ljubav kakvu očekujemo. Kroz molitvu počela doživljavati da me Bog voli onakvu kakva jesam, slabu, krhku, grešnu, neodlučnu. Ne samo da me voli, nego da sam ja dragocjena. Zašto? Jer me je on stvorio. Smijem biti to što jesam, ne moram biti kao drugi, ne moram se ponašati kao drugi, nago otkriti tu svoju dubinu, da sam vrijedna po tome što postojim. Mi mislimo da moramo nešto postići, ja moram neki uspjeh postići, negdje se dokazati da bi bila vrijedna.
Međutim, to uopće nije potrebno. Važno je prepoznati da sam ja vrijedna po tome što me Bog stvorio. Kada doživim voljenost i vrijednost od Boga, tada počinjem drugog čovjeka razumjeti i doživljavati njegovu ograničenu ljudsku ljubav.
Izvor: www.vjera.pondi.hr
