Davno, davno, živio je neki starac koji se mnogo molio i često brinuo o ljudskim grijesima. I čudnim mu se učinilo zašto se ponekad događa da ljudi idu u crkvu, mole se Bogu, a ipak i dalje žive loše…
“Gospodine, mislio je on, odgovaraš li Ti na naše molitve? Evo, ljudi se neprestano mole, da bi živjeli u miru i pokajanju, a nikako ne uspijevaju. Nije li možda isprazna njihova molitva?”
Jednom je s tim mislima utonuo u san. I na njegovo iznenađenje, anđeo sav u sjaju, obavivši ga krilom, ponese ga visoko iznad zemlje; kako ga je nosio sve više i više, sve slabije su se čuli zvuci sa zemlje. Nisu se čuli ljudski glasovi, utihnula je pjesma, zvuci, čitav žamor ispraznog ljudskog života. Samo su s vremena na vrijeme odnekud dolazili harmonični nježni zvuci, kao zvuci daleke flaute.
“Što je to?” pitao je starac.
“To su svete molitve”, odgovori anđeo, “samo se one ovdje čuju!”
“Ali zašto su tako tihe? Zašto je tako malo tih zvukova? Evo sada se sav narod moli u crkvi!”
Anđeo ga pogleda tužnog lica.
“Želiš li znati?… Pogledaj!”
Daleko dolje vidjela se velika crkva.
Čudesnom snagom su se otvorili njezini zidovi i starac je mogao vidjeti sve što se događa unutra.
Crkva je bila puna ljudi. Na pjevalištu se vidio veliki zbor.
Svećenik u punoj odori je bio na oltaru. Tekla je služba! Kakva služba – nije se moglo reći jer ni jedan zvuk se nije čuo. Vidjelo se, kako je stojeći na lijevom pjevalištu čitač nešto čitao brzo-brzo, mrmljajući, ali riječi gore nisu dopirale. Na ambon je brzo izašao đakon gromadna rasta, odrješitim pokretom zagladio kosu, zatim podigao orar, široko otvorio usta, i ni zvuka!
Na pjevalištu je dirigent raširio notni tekst: zbor se spremao pjevati.
“Aha, zbor ću sigurno čuti”, pomislio je starac.
Dirigent je dao intonaciju, podigao ruke i dao znak za početak, ali kao i ranije – carevala je potpuna tišina.
Bilo je sasvim čudno gledati: dirigent je mahao rukama, davao takt nogom, basovi su se zacrvenjeli od naprezanja, tenori zapinjali, visoko podižući glavu, svi su otvarali usta, ali pjesme nije bilo. “Što je ovo?” pomislio je starac.
Prenio je pogled na ljude koji su se molili. Bilo ih je veoma mnogo, raznih uzrasta i društvenih položaja: muškaraca i žena, starih i mladih, gospode i običnih seljaka. Svi su se križali, klanjali, mnogi su šaputali, ali se ništa nije čulo.
Čitava crkva je bila nijema.
“Zašto je tako?” pitao je starac.
“Spustimo se, i ti ćeš vidjeti i razumjeti”, rekao je anđeo.
Brzo i nevidljivo za ostale u crkvi, spustili su se u samu crkvu. Jednostavno odjevena žena stajala je naprijed i izgledalo je da se usrdno moli. Anđeo joj se približi i tiho je dodirnu rukom, i odjednom je starac vidio njeno srce i razumio njene misli.
“Ah, ta ženetina!” razmišljala je ona. “Opet je u novoj odjeći! Muž – pijanica, djeca – neodgojena, a ona ne obraća pažnju!… Samo se licka!”
Dalje je stajao lijepo odjeven gospodin i zamišljeno promatrao ikonostas. Anđeo je dodirnuo njegove grudi, i pred starcem su se otvorile njegove tajne misli:
“Teško razočaranje! Kako sam loše trgovao, izgubio sam tisuću, a možda i tisuću i pol!”
Dalje je stajao mladić. On se već nije molio, sve vrijeme je gledao lijevo, gdje su stajale žene, crvenio se i premještao s jedne na drugu nogu. Anđeo ga je dodirnuo, i starac je pročitao njegove misli: “Ah kako je dobra!… Kod nje sve vrijedi: i lijepa i ima dobar posao, takvu bih ženu htio! Bi li me htjela?”
I mnoge je dodirivao anđeo, i svi su imali slične misli, prazne, svjetovne. Pred Bogom su stajali, ali o Bogu nisu mislili. Samo je izgledalo kao da se mole.
“Razumiješ li sada?” pitao je anđeo. “Takve molitve do nas ne dolaze. Zato i izgleda tako – svi oni su zaista nijemi.”
Tog trenutka zvonki dječji glasić je jasno progovorio:
“Gospodine! Ti si blag i milostiv; spasi, pomiluj, iscijeli moju sirotu mamu!”
U kutu, na koljenima, pribijen uza zid, stajao je dječačić. U očima su mu blistale suze. Molio se za svoju bolesnu majku.
Anđeo ga je dotakao i starac je vidio dječje srce. Tamo su bili briga i ljubav.
“Evo molitve, koja do nas dopire!” rekao je anđeo.
“Eto zato naše licemjerne, čisto formalne molitve do Boga ne dolaze i plod ne donose.”
biskup Kinešemskij Vasilij (Preobraženskij) (1876. – 1945.)
Izvor: manastir-lepavina.org
