Život
Život je oblik postojanja živih bića. S biološkog gledišta život je svojevrsno zbivanje kojim su zahvaćena sva živa bića. Život kao proces sastoji se od brojnih djelomičnih procesa čije se djelovanje odvija u životnom vijeku jedinke. Najmanja građevna i funkcionalna osobina živih bića jest stanica. Životni uvjeti su voda, zrak, toplina i svjetlost. Život se na Zemlji pojavio prije otprilike 3 milijarde godina. Na Zemlji danas živi više od 300.000 biljnih i više milijuna životinjskih vrsta, uz golem broj izumrlih vrsta. Život je i filozofski i teološki pojam. Najveće filozofsko-teološko pitanje što se tiče života jest što je njegov smisao. Znanstvena disciplina koja proučava život u svezi s moralnim načelima zove se bioetika. Osim bioetike, za katolike je važan evanđeoski pogled na sve životne faze i problematiku života općenito. To je moguće pomoću antropologije, psihologije, moralne teologije i katoličke duhovnosti. Dakako da je moguć duhovno dublji način života preko askeze i životnih primjera mnogih svetaca iz povijesti Katoličke crkve. Isus je za sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“. U tim trima riječima sažeto je i rečeno sve. Radosna vijest, stil kršćanskog života, smisao života, dinamika života, radost i patnja gledane kroz prizmu Isusova života naš su orijentir. Naš antropološko-moralni okvir kao objašnjenje za sve naše životne situacije u kojima se nađemo traži smisao, otvara put nadi, vjeri i ljubavi.
Smrt
Smrt je kraj života; neizbježna činjenica, za neke vjerojatno i vječno stanje. Većina ljudi misli da poslije smrti dolazi raj ili pakao. Dio ljudi misli da nema ničega poslije smrti. Stari su narodi vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta (primjer Indijanaca) pa su zato svoje mrtve pokapali s oruđem, nakitom i oružjem potrebnim za taj vječni lov. Nitko u biti ne zna što točno dolazi poslije. Mi vjernici vjerujemo u uskrsnuće i novi život. Znanstveno-akademska disciplina koja proučava smrt ljudskih bića naziva se tanatologija. Predmet proučavanja tanatologije jesu razne predstave o smrti ljudskih bića, njezina simbolička reprezentacija, proces i doživljaj umiranja, kao i brojni obredi i vjerovanja koji prate smrt i pogrebe. Naziv tanatologija potječe od grčke riječi „tanathos“, što znači smrt, i logos, što znači znanost, znanstvena disciplina. Biblija, osobito Novi zavjet, progovara o mogućoj duhovnoj smrti čovjeka.
Duhovna smrt
Evo nekoliko primjera, citata iz Novog zavjeta: „Zaista, zaista kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me posla ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život“ (Iv 5,24).Ili: „Ne znate li: ako se komu predate za robove, na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha na – smrt, bilo poslušnosti – na pravednost“ (Rim 6,16).Sveti Jakov u svojoj poslanici piše o Božjoj svetosti i spominje: „Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh, izvršen rađa smrću“ (Jak 1,15).Sveti Ivan piše u svojoj poslanici o čuvanju zapovijedi, osobito ljubavi: „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti“ (1 Iv 3,14).Sveti Pavao u svojoj poslanici piše zajednici vjernika u Rimu o kršćaninu oslobođenu Zakona: „Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; sada pak umrijevši onome što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova“ (Rim 7,5-6).Po ovim novozavjetnim citatima postaje jasno da, osim fizičke smrti, postoji i duhovna smrt čovjeka. Kako duhovna smrt čovjeka izgleda možemo sebi misaono predočiti. Duhovno umiranje jest proces koji nastaje. Tako i duhovna smrt – ne nastaje odjednom, nego postupno. Za čovjeka kažu filozofi da je „animal rationale“ (razumna životinja). Razumna, dakle, i duhovna. Čovjek je satkan od tijela i duše te je tako potreban hrane za fizičko tijelo, ali i duhovne hrane za dušu. Koliko on uspijeva tijekom kratkovjekog zemaljskog života „kvalitetno hraniti“ tijelo i dušu veliko je pitanje. Budućnost i sreća pojedinca ovise o ravnoteži uma, srca, savjesti i duše. Takav zaključak proizlazi iz zdrave antropologije, psihologije, moralnog života po osnovnom zakonu ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tome je sva životna mudrost, koja nastaje konstantnim radom na osobnosti i osobnoj duhovnosti.
„Mrijeti ti ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati“
Jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a, kako je htio postati svećenik, godine 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam, koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo – to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu je pjesmu objavio u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika, dočekani su oduševljeno i proročanski: „Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!“ Iz Rima šalje još dvije pjesme sušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu pjesmu „Noć na Foru“ i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku „Bugarkinje“ (1884.)… Kažu da su pjesnici čuđenje u svijetu. Oni kao da osjećaju više i poniru dublje u čovjekovu dušu od nas običnih smrtnika. Tako je i S. S. Kranjčević ponirao u duhovne dubine i bilježio marljivo ono što mu je bio njegov unutarnji govor duše. Stihovi „Mrijeti ti ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati“ govor su S. S. Kranjčevića o duhovnoj smrti čovjeka, smrti koja traje, nastaje, zato rabi riječi „mrijeti ti ćeš“, kao neko duže trajanje.
O laganom duhovnom umiranju pisao je i nobelovac Pablo Neruda
„Pablo Neruda (Parral, 12. srpnja 1904. – Santiago de Chile, 23. rujna 1973.) čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto. Kao diplomat proveo je više godina u Madridu, gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih. Objavio je 19 zbirka poezije, od kojih je značajnija „Španjolska u srcu”, u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španjolskog naroda. Život i svijet doživljavao je prvenstveno čulno pa su uzbuđenje, ogorčenje, samilost i srdžba osnovni motivi njegove poezije. Stilski je prešao put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijalne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Zbog svoga vulkanskog temperamenta, vječite spremnosti da na nešto reagira i da se za nešto bori postao je jedan od najplodnijih (30 zbirka), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika XX. stoljeća. Njegov „Sveopći spjev“ (Canto general, 1950.) postao je simbol stremljenja za književnost čileanskog naroda. Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Ostala djela su mu „Crepusculario“, „Sto ljubavnih soneta“, „Dvadeset ljubavnih i jedna očajna“, „Prstenovi“, „Pokušaj neizmjernog čovjeka“, „Boravak na zemlji“, „Elementarne ode“, „Podsjetnik s Crnog otoka“, „Ruke dana“ i „Kraj svijeta“.
Pablo Neruda – Lagano umire
Lagano umire onaj koji ne ide za svojim snovima!
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dopustiti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta.
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dopusti lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! / Pablo Neruda
vlč. Vladimir Trkmić
