Premda puno puta mislimo kako je Isusov život bio lagodan sve što više čitamo evanđelje vidljivo je da je svaki njegov potez u životu bio pod prismotrom mnoštva. Svatko se našao pozvan tumačiti njegovu riječ.
Oni koji su ga slijedili komentirali su ona s kojima se družio. Nije im bilo baš drago kada bi ih taknuo u savjest. Iz svega vidimo da iako poštovan od mnogih toliko je bilo tih koji su uvijek mrmljali i nalazili manu na onom što je govorio i živio. Nažalost ovo vrijeme je prepuno vlastitog doživljavanja vjere. Svatko se nađe pozvan komentirati ili pak neartikulirano govoriti o onim što je vjera i život vjere. Njihovo znanje i poznavanje vjere je informativno bez duboke formacije i svedeno na čula rekla kazala. Zato će olako svakome naći moguću kritiku koja nažalost ne stoji. Zamislite samo što će ispasti kad se netko miješa u vodoinstalaterske poslove a o vodoinstalacijama nema pojma. Poplava kojoj je vjerojatno netko drugi kriv.
Danas Krist silazi iz Samarije u Galileju. Isus obilazi Samarijom i navješta radosnu vijest. Da to je teško područje jer teško je svjedočanstvo vjere. Isusa ne zamara s tim navještajem evanđelja jer mnogi su oni koji na njegovu riječ vjeruju i mijenjaju svoje živote. Vraća se u Galileju mjesto gdje cvijeta vjera. Vjera praotaca je prisutna i samo bi je trebalo malo podpiriti da zagrje cijelo čovječanstvo. No nije to tako. Biti glasnik radosne vijesti iziskuje puno više. Narod ne želi vjeru. Ona je dosadna. Mnogima je opterećujuća. Svi znaju zapovijedi po njima ne žive jer oni traže puno više od toga. Primaju ga sa poštovanjem. Čuli su sve što je učinio u Jeruzalemu. Dobrodošao je na svakom koraku. U Kafaraumu prilazi mu kraljev službenik. Do tada je išao od nemila do nedraga. Sin mu je bolestan. Lijeka nema. Isus ga pozna u dušu. No svi oko njega ipak imaju na pameti još nešto važno što žele. Želju za čudesima. Izvanrednim znakovima zato mu i kaže Isus: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!“ Krist se služi onim jednostavnim što okupljenima daje odgovor odakle svako čudo. Iz vjere. Otac se bori da mu sin ozdravi a Bog za uzvrat traži živu vjeru. Ovo nama danas nedostaje. Živa vjera. Oni koji se podlože Božjoj volji postaju čudaci. Njihova vjera je iritantna za one koji Boga smatraju izvršiteljem svojih želja. Doista ljude nervira ono kad uradiš nešto što bi oni uradili da imaju hrabrosti.
Otvorimo svoja srca Bogu! Mijenjajmo svoj odnos prema Bogu! Naša molitva koju prinosimo neka ne bude pogodbena. Molitva neka nam bude evanđeoska. Sebe učite novom modelu molitve. Ne ponavljanja, niti moranja. Vratimo se molitvi vjere. Ono što izlazi iz našeg srca neka bude podređeno Božjoj volji. Svaka molitva treba dozrijeti. Za svoju molitvu koju imamo u svojim željama pustimo da sazori. Neka zrenje molitve bude nam plodonosno po vjeri da će nam gospodin uslišiti. Nemojte se bojati moliti za sve. Krepost strpljivosti usmjeravat će nas u našim potrebama. Danas posebno se molite snagom vjere za one koji su potrebiti molitve. Osobito za roditelje čija su djeca bolesna čija su djeca na pragu smrti. Molite za njih. I nek naša molitva bude snažna u vjeri, iz vjere i po vjeri. „Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.“ Vjerujte i primit ćete sve.
don Damir Bistrić
