Evanđeoski tekst kombiniran iz sva tri sinoptika
(Mt 17,1-9); (Mt 9,2-10); (Lk 9,28-36)
(Mt 17,1-9): Preobraženje
1 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2 i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3 I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4 A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” 5 Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” 6 Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7 Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” 8 Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 9 Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.”
Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te uziđe na goru visoku, u osamu, da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I gle: ukazaše im se u slavi dva čovjeka, Mojsije i Ilija, te razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega reče Petar Isusu: «Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.» Nije znao što govori jer bijahu prestrašeni.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Njega slušajte!» I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne propovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli, ali se međusobno pitahu što znači to njegovo «od mrtvih ustati».
-
Isus povede sa sobom Petra, Ivana i Jakova…
Iz mnoštva odabire, vodi ih u stranu, sa sobom, na osamu. Dopusti Isusu da u ovom času i tebe odabere, da te povede u osamu, kako bi bio samo s njime…
-
Na visoko brdo…
To znači u tišinu, u mir. Nauči se šutjeti s Isusom. S njim se uspinji na brdo. Sjeti se svojih penjanja na različite uzvišice: Sljeme, Samoborsko gorje, Velebit i sl. Mnogi sveci znali su se povući u osamu, na brdo i ostajali su tamo. To je visoko, bliže je nebu, bliže Isusu. U mislima se uspni s Isusom, k Isusu, i ostani tu.
-
da moli…
Molitva je duboki i ozbiljni čin čovjeka vjernika. Valja se malo izdvojiti, otići, popeti se. Prati Isusa u molitvi prema mnogim slikama koja nam donose evanđelja. To su trenuci ushita, istinskog razgovora. Kako sam jadan u odnosu na Isusa dok sebe promatram u svojim molitvama. To je tako kratko, površno, škrto. Prati Isusa kako se uspinje i bez riječi budi uz njega u dubokoj čežnji.
-
Dok se molio…
Kod Isusove molitve događa se mistični prodor. Otkrivamo Isusa u odnosu prema Ocu na nebesima. To je središte svega što se događa. U to iskustvo mora uvirati svaka molitva. Promatraj u svojim dubinama taj prizor. Možda te povuče za sobom, možda ćeš osjetiti nešto što još do sada nisi osjetio…
-
Umorni zaspaše…
Isusova je molitva duboka, obilna i nadilazi shvaćanje njegovih učenika. Oni su jednostavno zaspali. U opasnosti smo često u svojoj površnosti i duhovnoj lijenosti da prespavamo blizinu Gospodnju i njegovu slavu. Neću spavati. Želim ponirati u Isusa.
-
On se preobrazi pred njima…
Lice mu je kao sunce. Haljine bijele kao svjetlo, kao snijeg. Tajna se ne može opisati. Nalazimo se u prisutnosti neizrecivog. To je pralik Božjeg sjedinjenja s čovjekom. To je izvorište i početak našeg preobraženja. To je konačni i najneposredniji cilj. Neka to bude cilj i ove meditacije. Neka se sada u ovom času sa mnom dogodi što se treba dogoditi. Ne stavljam Isusu nikakve prepreke.
-
Pojavili su se Mojsije i Ilija…
Iz davne prošlosti niču likovi. Povijest postaje prisutnost. Ona je nekada bila usmjerena prema onome koji ima doći. Preobraženje je ispunjenje Staroga zavjeta. Sve uvire u njega. Prostorija stoljeća u njemu su sadržana. Promatraj, boravi u tom prizoru i sadržaju. Sjeti se kako Isus tumači, počevši od Mojsija i proroka što u svim pismima ima o njemu….
-
I razgovarahu o njegovu Izlasku koji se imao ispuniti u Jeruzalemu…
Neizreciv sjaj nije sve. Njegova slava je u jedinstvu s Očevom voljom, a to su poslušnost i ljubav koje će se probiti kroz sve protivštine. Isus će se konačno proslaviti u muci. «Oče, proslavi Sina svoga, jer i Sin tvoj proslavi tebe!» (usp. (Iv 13,31). Proslava se ostvaruje u trpljenju i smrti. Tek tada nastupa svjetlo Preobraženja, predokus Uskrsa. To je Isusov Izlazak, prolaz, pasha – kroz muku i smrt u uskrsnuće. I ja proslavljujem Boga po svemu što mi se protivi, po kušnjama i tjeskobama koje strpljivo i predano podnosim u svijetu.
-
Dobro nam je biti ovdje; sagradit ćemo tri sjenice…
Petar je ponešen i potresen. Sve je to divno, lijepo. Dobro je uživti u tome. Htio bi sve to zadržati, imati stalno pred očima, kao u dubokoj meditaciji iz koje ne želi izići. Tu se može boraviti ako je dosegnuta dubina.
-
Tada ih je zasjenio svijetli oblak…
Oblak koji zasjenjuje prepoznatljiv je znak Božje slave i prisutnosti. Bilo je to tako već u vrijeme Izlaska. Uvijek je oblak zasjenio Šator sastanka. Oblak zastire Hram u Jeruzalemu, osobito Svetinju nad svetinjama. Oblak znači zasjenjenje, zastiranje. Ne gledamo licem u lice. Bog koji nas potpuno obavija ipak nam se još ne da potpuno prepoznati. Ipak, to je svijetli oblak koji sjaji unutarnjim sjajem i slavom. Ostani u tom oblaku, ostani u toj prisutnosti Božjoj.
-
Čuo se glas iz oblaka…
Iz iskonske tajne koja prekriva jasno gledanje lica dolazi glas, govor prema nama. Tek u vječnosti gledat ćemo Boga licem u lice. U hodu prema vječnosti, dok smo u vremenu dariva nam se riječ, glas. On govori o tom jednom i jedinstvenom. Neizmjerni i nedohvatljivi Bog daje se čuti. Bog govori, k a ne šuti. Nastoji ga osluškivati, čuti, poslušati.
-
Ljubljeni sin, Milina! Slušajte ga!
Nastaje novo vrijeme spasenja, punina objave. Među nama je onaj koji je bez grijeha, bez tereta istočnog grijeha. Potpuno poslušan. Zato Bog Otac u njemu nalazi svoju milinu. On nas predstavlja pred Ocem. Njega koji je poslušan i mi moramo slušati i poslušati. Opomena neba pogađa i potresa nas: «Što me zovete: Gospodine, Gospodine! a ne činite ono što kažem?!» (Lk 6,46). Neka to i u tebi zazvoni. Što mi poručuje ta riječ. Čujem li je u svojoj Crkvi. Slušam li njega? Trudit ću se svim bićem ostvariti to jedno jedino potrebno: Njega slušati u potpunosti, u svemu.
-
Oni padoše ničice na zemlju i prestrašiše se.
I ja sam pred tom tajnom u ovom času. Neka se to i meni dogodi. Želim pasti, pasti ničice, prostrti se po zemlji, licem prema tlu. Želim se prostrti pred tajnom Prisutnoga.
-
Isus ih dotaknu… «Ne bojte se!»
Ovo je Isusov fizički dodir. Ruka njegova dotiče učenike. Često je Isus doticao sve koji su ga trebali. To je u isto vrijeme i gesta ohrabrenja. Valja ustrajati u Božjoj blizini. Božja je blizina zahtjevna. Riječ je Božja kao dvosjekli mač. Traži hrabre odluke. Bojimo se. I u meditaciji je važna ta riječ: «Ne bojte se!» Treba izdržati uz vatru Božje ljubavi i blizine. Proroci se pitaju: Tko može izdržati toliki žar!?
-
Ne vidješe uza se nikoga doli Isusa sama.
Poslije događaja objave Božje dolazi trijezna sadašnjost, svakodnevnica. To je i naše često iskustvo. Nailaze veliki blagdani, svetkovine i tada prionemo s obnovljenim žarom svoj svakodnevni život i rad. Dogode se duboke meditacije, molitvena iskustva i uranjanja u blizinu, a potom dolaze tako površne sitničavosti. Mudrost je istinskog života iz vjere znati duboka iskustva koja proživljavamo u određenim časovima ponijeti u svakodnevni rad. Udahni i ovog časa u sebe sjaj ovog događaja preobraženja kako bi sav dan bio prosvijetljen. Udahni i od ovog iskustva izloženog otajstva euharistije kako bi ponio u svoj život i rad Isusa. I neka ti duboko iskustvo da ti preostaje samo Isus bude dovoljno da prebrodiš česta životna razočaranja s ljudima.
-
I zapovijedi im da nikome ne kazuju.
Ne treba se izbrbljati promatrana tajna. To se čak ni ne može potpuno istinski doreći. Ne valja praviti se važan nekim iskustvima i upadati u lažna odševljenja. Riječima se to ne može izraziti. Zato nastavi u šutnji živjeti otkriveno iskustvo. Šutnja je najadekvatniji odgovor na sveto prosvjetljenje.
-
I kad se spuštahu s gore…
Isus im ne govori odmah. Događa se smireni proces. Upozorenje dolazi iz Isusove šutnje. Treba sačuvati doživljene tajne i dubine. Ipak čovjek je time ispunjen, opterećen – zato imaj u dubinama i prostor šutnje. Ipak, uvijek se s gore Preobraženja valja spustiti u podnožje. Ne može se prigrabiti mistično iskustvo i smatrati ga se svojinom. Ono je uvijek dar. Ono nas hrabri da hrabrije hodamo zemljom prosvijetljeni vjerom.
-
Preobraženi – naša praslika.
Suobličeni smo slici njegovoj (usp. (Rim 8,29). «Mi otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu» (2 Kor 4,6). Tu promatram neshvatljivu tajnu. Promatrati i mirovati. On mene promatra. Neka se to sada i u tebi događa; u ovom času euharistijskog klanjanja. Osjeti kako te pogled mijenja. Uz njega ne možeš ostati isti. Stojiš pred izazov preobraženja. Moj svršetak nije tamna smrt, nego ovaj presjajni lik koji me čeka, u koji se i ja preobražavam. Promatraj Isusa u njegovom praiskonskom bogatstvu (Ef 3,8).
Fra Zvjezdan Linić
