Čitajmo evanđelje u jednostavnosti njegove poruke. Isus je neprestano u službi ljudi. Nije čudo da se i on umori. Djeluje, govori, liječi, pridiže brojne ljude koji mu dolaze. To je neprestana aktivnost na koju se moraju priviknuti i njegovi učenici. Moraju slijediti njegov ritam sebedarnog života.
Međutim, Isus ne zapada u napast aktivizma. Ne gubi živce, ne gubi glavu. Zna da je čovjeku potreban odmor i da mu je potreban predah. Pretjerani aktivizam može mu oduzeti unutarnji mir i tada nije sposoban dati ono najbolje od sebe.
Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše. Svoje apostole šalje u osamu jer im treba mira i odmora. Isus vidi kad drugima treba odmor, ali na sebe ne misli, za sebe ne mari. Ne vodi računa o sebi. O njemu se nitko ne brine, niti mu tko želi osigurati odmor i predah. Nema za Isusa godišnjeg odmora. Isus je tu za druge.
Prisjetimo se sličnih Isusovih riječi i poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” (Iv 7,37-38). To je poziv i nama. Bilo bi dobro da to svaki slušatelj ovoga evanđelja istinski osjeti i povjeruje. Isus se brine za tvoj život, za tvoje zdravlje, za tvoj odmor. Isus zna da živimo u neprestanim napetostima i nemirima. Prati sve što se zbiva oko nas. Vidi da ima puno razloga za zabrinutost i nemir. Međutim, on nam ipak nudi svoj mir. Svojom riječju želi i u naše dubine prenijeti svoje svjetlo, svoj optimizam i svoje potpuno povjerenje prema Ocu. Isus želi i danas nama reći da nismo više kao ovce bez pastira, budući da je on preuzeo vodstvo na našem putu. On je ispred nas, on nas vodi, on će nas dovesti k cilju. Nadalje, Isus vodi brigu i o našem zdravlju. Kao što se mnoštvo okupljalo oko Isusa u vrijeme njegova zemaljskog života jer je svojom ljubavlju znao čudesno pridići bolesne i vratiti im zdravlje, on to tako čini i danas. Smijemo na njega računati i u svim poteškoćama tijela. Svakako, nismo neranjivi niti besmrtni. Ali s Isusom možemo proživjeti svoj vijek u predanju koje smiruje dušu i tijelo. S Isusom možemo bolest, starost i nemoć prihvatiti kao izvor milosti i mira. U njemu možemo hraniti i nadu da će nas on uvijek ozdraviti kada je to za naše dobro.
Na osobit način se u današnjem evanđelju spominje odmor, osama, povučenost. Ovo je evanđelje u tijesnoj povezanost s našim godišnjim odmorima. Vrijeme je dopusta, kada se ljudi malo udaljuju od svojih radnih mjesta. To se zove godišnji odmor. Nekima se mijenja samo radno mjesto te svoje odmore iskoriste da naprave nešto za svoju kuću. Neki se ipak uspiju malo povući, naspavati, odmoriti. Neki stignu čak i do mora, do pravoga ljetovanja.
Bilo bi dobro da se u svim okolnostima svoga života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. To je vrijeme susreta s Bogom u vlastitim dubinama. Kako se često dogodi da ljudi na godišnjim odmorima zaborave na Boga, misleći da se moraju i od njega otkinuti. Šteta što se ne znamo odmoriti u Isusu koji nas želi zaštititi od vreve ovoga života, od napasti da uvijek moramo nešto raditi, od bijega pred samim sobom. Godišnji bi nam odmor mogao pomoći da se u Isusu i s Isusom istinskije susretnemo sa samim sobom; istom ćemo tada biti sposobni u miru i ljubavi susresti ljude oko sebe, možda i ostvariti novi, kvalitetniji susret s osobama s kojima smo već dugo u zategnutosti i nemiru. Za sve to koristi godišnji odmor kakvoga bi nam ga Isus htio omogućiti.
“Idite u osamu!” govori Isus učenicima. Slično govori i nama: “Saberi se malo; imaj malo vremena za sebe. Idi sa svojim bračnim drugom, svojom djecom, svojim roditeljima, svojim prijateljima u osamu. Imajte malo vremena vidjeti se i razgovarati u miru. Odmorite se od svijeta oko vas da biste mogli otkriti jedno drugo u novom svjetlu. Idi malo u osamu sa mnom. Neka to bude susret u kojem ćeš osjetiti moju blizinu koja će ti biti izvor svjetla i spasenja.”
Zvjezdan Linić
