Bog je s nama u najtežim trencima.
Krize su dio naših života. Napuštanje prijatelja, odlazak drage osobe, gubitak posla, bolest djeteta, smrt člana obitelji i mnoge druge. I često smo upravo tada skloni misliti: Bog nas je nasputio jer nam se ovo događa. To nije istina. Bog nam je upravo sada najbliže. Bliži nam je od nas samih.
Bog ne želi da bježimo od svojih problema
Isus nije pobjegao od križa, štoviše uzeo ga je i nosio do Golgote. Svatko od nas ima svoju Golgotu. Ali također ima i izbor. Hoće li se suočiti s onom što mu se u životu događa ili će zakopati glavu u pijesak, predati se nekoj ovinsosti da mu bude lakše. Bog nas hrabri: Ne boj se! Idi naprijed!
U teškoćama više razmišljamo o životu
Često u trenucima kada nam je lijepo i kada nam sve ide od ruke, ne razmišljamo koliko smo blagoslovljeni, koliko toga doista imamo, a nismo za to zahvalni. Stvarnost oskudice i patnje nas vraća nama samima i govori: Čovječe budi zahvalan za dar života, sve što imaš je dar i prilika.
U teškoćama se približavamo drugima
Mnogi su svjedoci da, kada su u najtežim trenucima svoj fokus sa sebe preusmjerili na druge ljude, da su tek onda shvatili kako njihove patnje i nisu najteže. Hellen Keller je jednom rekla: Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam susrela čovjeka koji nije imao nogu. Patnja nam govori: Čovječe ne misli samo o sebi, već gledaj i na druge ljude u svom životu.
U teškoćama se približavamo Bogu
Najveći problemi u životu najčešće postanu prekretnice, velike prekretnice u našem razmišljanju i djelovanju da počnemo svakodnevno računati na Boga. Kada Bog postane dio naše svakodnevice (kao član najbliže obitelji) i ne bude samo povremeni gost – sve će se u našim životima promijeniti.
