„I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na svakoj nozi imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.“ (Iz pisma s. Marije Bernardice Soubirous)
Ova Gospođa odjevena u bijelo opasana plavim pojasom sabrala nas je danas na molitvu i novu nadu ukorijenjenu na Kristovom učenju. Uvijek i u svako vrijeme Bog utvrđuje svoje vjernike da nikada ne malakšu pod bremenitim životom koji su svakodnevno u izazovima stavljaju ispred njega.
U dane kad su se zbivala ukazanja u Lourdesu u Francuskoj je zavladao neki novi zanos Comteove pozitivističke ideologije. Čak se išlo u to doba toliko daleko da ne samo da je vjera proglašavana nazadnom, a znanost naprednom već je umjesto svetačkog kalendara uveden je popis „genija čovječanstva“ koje je trebalo štovati kao predstavnike „vrhovnog bića čovječanstva“ iako nije baš jasno koje je to vrhovno biće.
Svako vrijeme stvara svoje ideološke bogove koji su samo kratkoga vijeka. Ti bogovi uvijek imaju za svoju ideju čežnju ovladati čovjekom pa su tu bog kredita, bog zaduženja, bog ovisnosti, bog stambenoga darovanoga prostora ili pak bogovi koji su još primamljiviji što su primitivniji, koji udaraju u srž čovjekove prirode, pa je tu bog hrane, bog pića, bog razvratnosti i neuredna života. Na taj način se ovlada čovjekom koji je oslobođen odgovornosti, kojem je zabranjeno misliti jer netko drugi to čini u njegovo ime jer zna da u onom što mu je njegov bog odobrio može biti samo pokoran jer bi se moglo dogoditi da se ti bogovi naljute pa se povećaju kamate, promjene se klauzule, oduzme se stan jer počeo si misliti svojom glavom.
U svem tom i takvom okruženju ostaje nam ipak ono što je usađeno u čovjeka kao dragocjenost – mogućnost svojim životom iskusiti Božju objavu, spoznati pravoga Boga i svoj život uskladiti i s potrebama i okruženjem u kojem nam je radosno živjeti.
Ovdje se nismo sabrali spominjati viđenja koja je imala Bernardica Soubirous već nas je sabrala ona koja nam je rekla svoje ime „Ja sam Bezgrešno začeće!“ Bog nikad u najteža vremena ne napušta svoj narod ali nas prepušta da se poput zlata u talionici oslobodimo svih nečistoća koje su se nataložile, koje umanjuju sjaj vjere zasađen u nama, gotovo nas kao posijanu pšenicu iz prispodobe želi podsjetiti kako je trajno važno rasti u vjeri. Bog nam je i danas u ovoj svetkovini darovao Mariju koja brižno se zalaže za Božji narod te i danas odzvanjaju riječi koje su izrečene u Lurdu kad je pozvala Bernardicu a preko nje i crkvu molite za obraćenje grešnika, posebnu brigu vodite za bolesne i siromahe. Svatko je od nas potrebit molitve i to molitve vjere koji nas ne stavljaju u dimenziju krivih i polovičnih molitava.
Gotovo da danas i ne znamo moliti jer molimo površno gotovo kao da uvjetujemo Boga jer to mora biti odmah i sad. Takva molitva gotovo negira molitvu jer iz nje izbacuje dimenziju nade i vjere. Moliti ne znači očekivati od Boga onu istu uskogrudnost koju otkrivamo u sebi. Naše su molitve u puno slučajeva malovjerne. Malovjerna molitva pažljivo se promišlja, čak i previše, a svaki joj rizik smeta. Takva molitva bremenita je željama, koje traže brzo ispunjenje. Stoga je razumljivo da je malovjerna molitva velikim djelom prožeta strahom i tjeskobom. Neka naša molitva postane molitva nade u kojoj se ne traže nikakva jamstva, ne postavljaju se nikakvi uvjeti, niti se traže dokazi. Molitva podrazumijeva otvorenost kojom očekujemo da se obećanje ispuni iako nikad ne znamo kada, gdje i kako će se to dogoditi. Kad se moli u nadi svi oni konkretni zahtjevi zapravo su način na koje izražavamo svoje neograničeno povjerenje u Boga, koji ispunjava sva obećanja. Moliti znači koračati u potpunoj svjetlosti Božjoj i reći jednostavno bez zadrške: „Ja sam čovjek, a ti si Bog.“ U tom se trenutku događa obraćenje, obnova istinskog iskrenog odnosa. Obraćenje donosi olakšanje, koje nam omogućuje da ponovno dišemo i smiruje nas u zagrljaju praštajućeg Boga. To iskustvo donosi smiraj i jednostavnu radost. Molitva nade bila je Marijina molitva a mi smo potrebiti učiti se na toj Marijinoj molitvi, koja se onda obazire na najpotrebitije bolesne i siromašne.
Stoga kao vjernici nadograđujmo se na Marijinoj molitvi i uvijek svoj pogled usmjerimo Kristu koji je izvor svake radosti. Posvećujmo se kroz sebedarje darovanja najpotrebitijima i to kroz ono najdragocjenije, a to je naše vrijeme, u ovom vremenu, u kojem nitko nema vremena za drugog, vrijeme je postalo kapital koji je neprocjenjiv. To vrijeme koje želite uložiti neka ne bude izloženo posjetom bolesnicima i potrebnima koji je samo prepuno beznačajnog govora već slušajte i osluškujte jer na taj način liječite i postajete izliječeni. Danas s posebnim se žarom molimo za one koji vode brigu o bolesnicima. Požrtvovnim medicinskim osobljem ponajprije medicinskim sestrama, liječnicima, i svima koji su u tom tako uzvišenom pozivu pomaganja onima kojima je potrebna pomoć za tijelo.
Zaboravljamo uvelike da su i oni samo ljudi a od njih želimo da budu svemoćni. Zdravlje cijenimo kad ga izgubimo i u većini za svoju bolest krivimo druge zaboravljajući kako to krhko naše tijelo pamti sve i kako sami sebi nanosimo većinu boli koju nosimo. Molite za svoje liječnike da se ne povode profitom i da na bolesti drugog zarađuju te promatraju čovjeka kao predmetom za zaradu tada kad napuste svoja načela. Oni nisu ništa doli bezlična masa bolesnika koji na tuđoj nesreći grade vlastitu propast. Neka BDM Gospa Lurdska zaštitnica bolesnika i utočište grešnika izmoli nam zdravlje duha i tijela kako bi svojim životom svjedočili Boga koji je s nama.
Don Damir Bistrić
