Sve je danas postalo važno osim onog najvažnijeg: Biti čovjek i prepoznati čovjeka pored sebe!

Današnje slušanje Božje riječi započinjemo sa znakom obdržavanja propisa. Mi se kao pod nekom krinkom uvijek opravdavamo da su nam jako bitni propisi, zakoni, principi jer oni kao određuju određene modele našega ponašanja.

No svakako iza toga svega se krije zapravo neautentičnost i nestalnost i vjerskog i kulturološkog života. Levitikum progovara danas o bolesti gube. Guba ta opasna i zarazna bolest deformira i razara ljudsko tijelo. Njezino djelovanje započinje promjenama na koži a onda napada ekstremitete koji polagano otpadaju. Na kraju se toliko čovjek izobliči da se ne može niti prepoznati. To je bila osuda na polaganu ali strašnu smrt.

Ova bolest u starom Izraelu bila je osobiti znak za vjerne izraelce. Redovito je tumačeno da je ona Božja kazna za grijehe osobne ili pak za grijehe predaka. Sa sobom je nosila udaljenje i isključenje iz zajednice ali i isključenje iz zajednice Božjeg naroda i isključenje iz spasenja. Svakako bolesnik koji je obolio od gube bio je isključen od svih pa i od Boga, po njihovom.

U našem vremenu i mi se vodimo ovakvim idejama u kojem se prema onima koji nose svoje životne boli postavljamo kao tumači onih naših vlastitih principijelnih ideja. Za nas je njihova bolest prokletstvo ili pak okajavanje kazne Božje. I uvijek imamo za potrebu tumačiti kako je Bog onaj koji dijeli pravdu. Svima ostalima ali nama ne. Svatko od nas danas treba preuzeti odgovornost za svoje djela. Za svoj život, za svoju vjeru. Ne trebaju nam ni propisi ni zakoni da to vidimo. Kao vjernici možda i napamet znamo sve Božje zapovijedi ali ih se jako malo pridržavamo. Stvaramo svoje vlastite oaze i krugove odabranih lica kojima stvaramo idejnu elitističku formu vlastitog poimanja vjere. Vjera se danas organizira u suprotnosti od Kristove spasenjske žrtve. Istomišljenici postaju izvorni, vrijedni a ostali koji žive svoju vjeru autentičnije od svih postaju margina. Duboko smo zašli u stanja koja dijagnosticiraju da se nije dogodilo niti ozdravljenje duha niti istinsko obraćenje srca.

Do neki dan nešto što je bilo lijepo, poželjno, dobro u žargonskim se slengovima nazivalo guba. Baš si guba. Tako oprečno, trebalo bi biti dobro a postalo je razarajuće. Isus se stavlja ispred svih zakona i propisa. Prolazi Izraelom i gleda koliko se onoga što je trebalo biti važno izrodilo u sve ono što ne valja. Poput opsesivno kompulzivnih neurotika postalo je mantranje riječi Tore, važno je bilo obredno pranje sve je postalo toliko važno osim onoga što je najbitnije. Biti čovjek i prepoznati čovjeka pored sebe. Velika je hrabrost bila ovog oboljelog gubavca približiti se rabinu kao što je to Krist. On zna uredbe i propise. „Neka nosi, rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: Nečist! Nečist!“ No on prepoznaje ono bitno: ovaj rabin ima srce ne viče nečist, nečist, već: „Klekne i zamoli:“Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Nije govorio niti o zakonu, niti o propisima, niti principima, nego ono što je snaga vjere koja se živi. Niti koristi pitanje možeš li me izlječiti, već snagom onoga što je vidio bio je dovoljan pokazatelj da Bog u njemu može učiniti sve što je ljudima postalo neprimjetno i neshvatljivo. Samo snagom vjere se može učiniti sve.

Volio bih zajedno da danas sami prepoznamo koji oblik gube  uništava naš život. Guba psovke, guba ogovaranja, guba ravnodušnosti, guba ponižavanja, guba ignoriranja, guba osuđivanja, guba svađe, guba ljubomore, guba zavisti, guba mržnje… Samo spoznanjem onoga od čega se boluje može se krenuti prema izlječenju. Ako se zaustavimo i mislimo kako smo u pravu i zadržimo se i ne promijenimo i najmanju zlu naviku nema blagoslova, nema zdravlja naše duše. Tada će se izroditi još gore bolesti kojima će se ovo naše tkivo vjere početi sušiti i otpadati. Nikada se ne smije zaboraviti da smo mi jedni drugima darovani da bi se dogodilo Božje djelo. Zato sveti Pavao itekako jasno danas kaže: “Ne budite na sablazan.“

Svatko od nas nosi teret svojega životnog patničkog puta. Vrijeme je da jedni drugima postanemo blagoslov. Ponajprije u zajedništvu vjere. Naše se onda zajedništvo pretvara u ozdravljenu sekvencu društva u kojem zadobijamo milost Božje blizine koja ima snagu preobraziti svijet. Neprestance nam se nameće kako trebamo ostati nijemi i povučeni u sakristije. Na nama je svima da preobražavamo i činimo ovo društvo u kojem živimo boljim i svetijim. Ni jedno vrijeme nije za vjernike dobro. Ono je uvijek pogodno vrijeme za nova mučeništva. Ako hoćeš ti možeš Gospodine učiniti sve. Možeš me ozdraviti duhovno i tjelesno. Ti možeš ozdraviti moju vjeru. Ti možeš ozdraviti moju obitelj. Ti možeš sve jer ti si moj Bog u kojeg vjerujem.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

50 − 40 =