Korizma nije samo neko vrijeme suzdržavanja od nekih nevažnih stvari, ili stvari kojih se ponekad odričemo poput naših negativnih navika i poroka, već duboko vrijeme sazrijevanja u kojem spoznajemo koje su nam stvari u životu doista bitne i važne.
Isusov odlazak u pustinju bio je priprema za ono bitno, susret sa svojim budućim poslanjem, ali i pokušaj odvlačenja od njega. U isto vrijeme to je bio njegov odgovor „ne“ svemu onome nevažnom na što ga ja đavao kušao.
Stoga bi nam svaka korizma trebala otvoriti oči za jedan važan aspekt zajedničke stvarnosti koji uglavnom zanemarujemo, a to su drugi ljudi i naši odnosi sa njima. Kada njihove temeljne uskraćene potrebe vidimo kao jedan od temeljnih svojih prioriteta i prionemo njihovom ispunjenju nećemo više imati vremena razmišljati čega se trebamo odreći, a čega ne. Znat ćemo na što nas Bog poziva.
A činjenica je da danas oko nas ima sve više napuštenih, ranjenih, odlutalih, izgubljenih, siromašnih, zaboravljanih, zapuštenih, zabrinutih, razočaranih, izdanih, izmorenih. Stoga smisao naše korizme ne treba ići tražiti negdje daleko, on je tu oko nas. To su oni bližnji na koje nas i Krist usmjeruje, to su oni bližnji iz kojih nam i Krist progovara: “Sve što ste učinili jednom od najmanjih – meni ste učinili.”
Iz svega toga proizlazi da se ipak nečega trebamo odreći u korizmi, a to je naš ego. On prijeći naše puno zajedništvo s Bogom, on prijeći prilaz bratu čovjeku, on je tu kad ne želimo oprostiti, on je tu kada nam je nanesena uvreda i smišlja način za osvetu na uvredu. Kada u korizmi naučimo poštovati važne stvari u životu, a zanemarivati one nevažne, tek tada ćemo biti bliži Bogu, a ona će isupuniti svoj smisao.
