Uvijek smo u potrazi za sigurnošću. Izabiremo različite modele ponašanja kako bi ispunili svoje živote. Čovjek se stoga pita nije li razonoda i blještavilo koju tražimo u mnogim stvarima izvan nas možda pokušaj da izbjegnemo suočavanje s onim što je u nama.
Neprekidno smo u traganju spokoja. Biti u miru ipak nije nešto nepoznato i nedostižno. Zapravo to znači biti potpuno predan i s velikom pažnjom pratiti sve što se događa u nama. Mir i spokoj nam daju slobodu da lutamo unutarnjim dvorištem čisteći staze kako bi smo pronašli put k svom srcu. Brižnost sv. Pavla, upućenog dijelu kršćanske zajednice u Filipima otvara nam moštvo pitanja: «…mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle samo na zemaljsko… «.
Možda i danas kršćani i kršćanke zajednice pružaju istu sliku. Mnogima je zasigurno i danas bog trbuh, i mnogi kršćani žive danas kao neprijatelji križa Kristova. Mnogi misle i danas samo na zemaljske stvari, i ništa više od toga. Duhovnosti gotovo nema jer je nezrela, ni ponizne molitve, ni pobožnosti, ni čitanja i razmatranja Božje riječi. Sve svoje snage upregnuli smo u propadljivo, u izgradnju «zemaljskih sjenica» a mnogi ne da se ne stide takvog svog ponašanja, nego se i ponose njime. Zapravo nam je potrebno susresti se sa sobom. Kad se to dogodi nestaju lažne izlike i opet se može gledati život u njegovoj istinskoj perspektivi. Takvom događaju gledanja života u istinskoj perspektivi uvodi nas korizma. Korizma je povratak k sebi kako bismo bili u službi za druge.
U današnjem evanđelju imamo jedno neobično iskustvo trojice apostola: Petra, Ivana i Jakova. Vidjeli su sjaj i ljepotu Isusova bića. Isusovo tijelo i duša na trenutak zasjajili su sjajem neba. Isus im je na trenutak odškrinuo vrata božanskog i nebeskog.
No izvještaj o preobraženju naznačuje i cilj uspinjanja, za nas cilj korizme: „Uspe se na brdo da moli.“ Iz stog stajališta objašnjava se događaj preobrženja koji se odvio ispred učenika: „I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća zablista.“ Ovdje su vidljivi odnosi koji se događaju kao susret s Bogom. Promatrajući Mojsija koji sudjeluje u istom događaju, valja se prisjetiti dok je silazio sa Sinaja da on nije znao da iz njegova lica zbog razgovora s Bogom izbija svjetlost. Onaj koji moli, koji se susreo s Bogom, isijava. Isusova svjetlost izbija iz njega samoga. Isusove haljine koje su postale bijele u trenutku preobraženja, govore o našoj budućnosti. Isusova muka očišćenje je koje nam vraća izvornu bijelu haljinu Božanske klice koju smo narušili grijehom. Uputimo se stoga skupa s Kristom na izvore koji nam pruža život milosti. U trajnom susretu s Bogom u molitvi prepustimo da nas On preobražava. Neka susreti s Bogom budu plodonosni. Molitva će nas osnažiti i omogućiti izlaženje iz lažne zemaljske sigurnosti i potrage za blještavilom. Poštivanjem Božjih zapovijedi i živom vjerom, noseći svoj križ u usrdnoj molitvi postaje nam sredstvo spasenja.
Stoga je sasvim nepotrebno na životnom putu graditi sjenicu lažne sigurnosti i prolaznog zemaljskog sjaja. Oslobodi nas Gospodine napasti da te ne slijedimo, ili pak da prečujemo tvoju Riječ ili da je prilagođavamo kako nama odgovara, zaogrnuti lažnim zemaljskim sjajem i ljepotom. Molitvom osnaži nam srce i pamet da se preobraženi iznutra, prosvijetljeni tvojom riječju kao novi ljudi obučemo u sjaj Kristov. Moliti znači živjeti. Biti svjetlo svijeta.
Don Damir Bistrić