Slušajući današnje evanđelje primjećujemo, kako Isus od onih koji su krenuli njegovim stopama traži dvije stvari međusobno povezane, obraćenje i donošenje plodova.
Obraćenje nas vodi k promjeni života i ponašanja; vidljivo je po dobrim plodovima života! On je Onaj na koga se na tom putu obraćenja možemo sigurno osloniti; na koga možemo računati u svakom trenutku. On nudi sredstva kojima to možemo postići. Nudi nam svake nedjelje svoju živu Riječ, koja bi trebala zaokupiti naše misli, naš govor i naše srce. On nudi svoje sakramente, posebno pomirenja i euharistije kojima preporađa naš život. On je vjeran čovjeku i onda kad mu čovjek okrene leđa i misli da može bolje bez Njega. Sunce njegove ljubavi grije i onda kada čovjek u svojoj umišljenosti navuče na svoj život zastore oholosti i smrzava se u svom čovještvu i ljudskosti. Čuli smo u prvom čitanju: Bog se uvijek i u svakom vremenu tu, za tebe i za tvoj život, za život svakog čovjeka!
Isus u današnjem evanđelju upozorava svoje suvremenike na opasnost koja prijeti ukoliko ne postignu obraćenje, ako ne uklonimo zatore vlastite samodostatnosti koji nam zasjenjuju Božju ljubav.
Koristi dvije velike nesreće iz onog doba o kojima se još intezivno pričalo, o hodočasnicima iz Galileje koji su došli u jeruzalemski hram prinijeti žrtve, tamo su počeli prosvjedovati protiv rimske okupatorske vlasti, a rimski upravitelj Pilat poslao je vojsku i krvavo ugušio pobunu. I druga nesreća kad se toranj koji se gradio kod kupališta Siloam srušio i ubio 18 ljudi.
Neki od očevidaca te nesreće pitali su Isusa: Što on o tome misli i zašto se to dogodilo tim ljudima. Ljudi su mislili da Bog zapravo, preko katastrofa i nesreća kažnjava ljude za njihove grijehe. Jesu li ustanici u hramu i stradalnici kod Siloama bili kažnjeni za svoje grijehe ili grijehe svojih predaka? Zanimljivo. Kako se i nama danas teško odmaknuti od ovakvog razmišljanja. Isus njima, a i nama, ne dopušta u tim nesrećama gledati znakove Božje kazne. Sve su te nedaće znak ugroženosti našeg života od zla koje je u nama i oko nas i stalno visi poput mača nad našim životom. Umjesto da optužuje nastradale za njihove grijehe Isus poziva na obraćenje, na budnost kako nas takvi događaji ne bi zatekli neobraćene, nespremne za susret s Bogom. Okretanje Bogu je preduvjet čovjekova opstanka na zemlji, preduvjet da čovjek ne izgubi samog sebe, da ne promaši u životu, nego da ovaj život učini plodnim za vječnost. I bit će veće zlo ako to ne postignemo nego li zlo koje je zadesilo Galilejce u jeruzalemskom hramu ili one na koje se srušila kula u Siloamu.«Ako se ne obratite, svi ćete propasti».
Zakoračili smo u treći tjedan korizme: Upitajmo se stoga danas: Što trebam popraviti u svome životu? Kako se ja mogu obratiti? Najlakši, a ujedno i najneadekvatnji odgovor na to pitanje bi bio: «Meni ne treba obraćenje». Ja sam dovoljno dobar. Bolji ne mogu i ne želim biti. Time se unaprijed izoliramo od milosti Božje koja nam se nudi i želimo kazati: pa ja sam sebi dostatan, nitko mi ne treba pa ni Bog. Ja sam sebi bog. „Mojsije izuj obuću sa svojih nogu.„ izujmo svoje nerealne ideje i fantazije, te krenimo Božjim putem. Obraćenje je okretanje života k Bogu. “Ako hoćete uništiti čovjeka, pustite mu da radi što hoće“ i propast je neminovna. Stoga promotrimo svoje vlastite nedostatke, pokušajmo biti što bliže Isusu Kristu, nikad ne zaboravljajući da je put obraćenja dugotrajan, zapravo traje cijeli života i valja imati strpljenja sa samim sobom. Bog nam uvijek pruža novu priliku. Zato smo pozvani, danas, zagledati se u svoj život, i upiti u svoj život Božju milost i ljubav koja nam se nudi i tako u svakom trenutku vremena biti na Božjoj strani života.
don Damir Bistrić
