Tijelo mrtve karmelićanke Elekte bilo je podvrgnuto nizu pregleda 1668., 1670., 1672. i 1677. godine. Ondašnji liječnici su smatrali da to što se tijelo ne raspada čudo. Početkom ovog stoljeća pokrenuta je nova istraga, koja je 2003. utvrdila da je ‘tijelo majke Elekte ostalo neraspadnuto već 349 godina’
Kad čovjek umre, njegovo se tijelo raspada i pretvara u prah i pepeo. No, znanost poznaje slučajeve nekih tijela koja su unatoč protoku vremena ostala sačuvana do danas. Takva su tijela preminulih vjernika koji su vodili intenzivan duhovni život i umrli na glasu svetosti. Ona se ne raspadaju i stoga za znanstvenike predstavljaju najveću zagonetku. O njima, među ostalim, pišu dvojica Poljaka, Grzegorz Gorny i Janusz Rosikon u knjizi “Dokazi nadnaravnoga” (http://verbum.hr/) koji su proputovali svijet u potrazi za vjerskim čudima i fenomenima.
Stanje tijela preminulih vjernika često se otkrije tijekom tzv. rekognicija, odnosno identifikacije umrloga. Taj je postupak obvezan u procesu beatifikacije i kanonizacije u Katoličkoj crkvi. Rekogniciju provodi službeno povjerenstvo sastavljeno od predstavnika crkvenih vlasti, liječnika i svjedoka.
Poznat je primjer sv. Rite, rođene Margherite Lotti, talijanske redovnice koja je živjela od 1381. do 1457. Prije nego što je obukla augustinski habit, 18 je godina živjela u braku. Nakon smrti supruga i dvojice sinova, ušla je u samostan u Casciji. Kada je umrla u 75. godini, iz njezina je tijela počeo izbijati ugodan miris i zato su sestre odlučile da joj tijelo neće pokapati, već ga izložiti za javnost. Tako sv. Rita nikada nije bila pokopana. Položili su je u drveni lijes i izložili u crkvi u koju su tijekom godina pristizale rijeke hodočasnika zadivljenih zbog očuvanosti njezina tijela i divna mirisa koji se iz njega širio. Zbog toga je fenomena spontano otpočeo kult čašćenja ove redovnice i proširio se Apeninskim poluotokom.
Papa Urban VIII. 1627. godine osnovao je povjerenstvo za ispitivanje slučaja Rite iz Cascije. Tako je komisija liječnika i pravnika s čuđenjem zaključila da se tijelo umrle redovnice i nakon 170 godina nalazi u istom stanju kao na dan smrti. Tu su činjenicu i pismeno potvrdili, kao i to da se iz tijela širi ugodan miris. Dana 22. svibnja 1628. papa Urban VIII. Ritu je proglasio blaženom.
Sljedeće istraživanje provođeno je 235 godina nakon Ritine smrti. U Casciju je došla nova komisija sastavljena od liječnika, pravnika, teologa i predstavnika civilnih vlasti. Pregledali su Ritino tijelo koje još uvijek nije bilo pokopano. U izvješću su napisali da je ono “neoštećeno, bijele kože, neraspadnuto, otvorenih očiju, ruke su također bijele”.
Neobičan miris
Godine 1745. tijelo mrtve redovnice ponovno je bilo podvrgnuto pregledu. Prigoda za to ukazala se prilikom prijenosa tijela u bogato ukrašen lijes, dar španjolskoga kraljevskog para. Kralj i kraljica dugo nisu mogli imati dijete, a nakon što su se molili sv. Riti za zagovor, rodio se prestolonasljednik. Supružnici su u znak zahvalnosti darovali bogati barokni lijes za njezino tijelo.
Sljedeća istraživanja napravljena 1892. i potom 1972. godine potvrdila su da je došlo do djelomične prirodne mumifikacije tijela bez ikakve uporabe sredstava za konzervaciju. Godine 1900. papa Lav XIII. kanonizirao je Ritu. Crkva sv. Rite izgrađena je u Casciji 1946. godine, a devet godina kasnije podignuta je na razinu bazilike. Njezino tijelo, donekle potamnjelo, do danas je izloženo u toj bazilici u staklenu lijesu. Zazivaju je kod neplodnosti, očajnih stanja, nerješivih problema i slučajeva jer usprkos mnogih nedaća i gubitaka nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega.
Tijelo jedne druge mističarke i redovnice – sv. Terezije Avilske – doživjelo je drukčiju sudbinu. Sv. Terezija, koja je živjela od 1515. do 1582. godine, bila je obnoviteljica karmelskoga reda. Još za života postala je poznata duhovna ličnost: napisala je brojna mistična pisma i utemeljila 33 samostana, 18 ženskih i 15 muških. Proglašena je sveticom i naučiteljicom Crkve.
Terezija Avilska, redovničkoga imena Terezija od Isusa, preminula je 4. listopada 1582. u samostanu u Albi de Tormesu. Pokopana je istoga dana. Na lijes su bacili toliko kamenja, cigla i vapna da poklopac nije mogao izdržati pod tom težinom, puknuo je i sve je to palo u njega. Idućih se mjeseci iz groba neprestano širio ugodan miris pa je provincijal karmelićana o. Jeronim Gracijan naredio da se tijelo ekshumira.
Lijes je otvoren 4. srpnja 1583., devet mjeseci nakon pokopa. Poklopac lijesa bio je slomljen, napola istrunuo i pun plijesni, a vonj vlage bio je snažan. Odjeća se raspala na komadiće. Sveto je tijelo bilo prekriveno zemljom koja je ušla u lijes i bilo je sasvim mokro ali potpuno očuvano, kao da je pokopano tek dan ranije. Skinuli su odjeću s tijela, habit u kojemu je bila pokopana, i očistili ga od zemlje. U tomu trenutku cijelom se kućom stao širiti čudesan, prekrasan miris, koji je ostao nekoliko dana. Odjenuli su je u novi habit, omotali pokrovom i ponovno položili u isti lijes, a prije toga su joj, odlukom provincijala, odrezali lijevu ruku.
U to je doba u katoličkomu svijetu bila raširena praksa uzimati relikvije s tijela svetaca. Iako Terezija Avilska tada još nije bila beatificirana, umrla je na glasu svetosti i općenito se vjerovalo da je samo pitanje vremena kada će biti uzdignuta na čast oltara. Pri svakoj ekshumaciji odrezali bi dio njezina tijela za relikvije koje su kasnije dospjele u razne crkve širom Europe, a sve komisije koje su pregledavale njeno tijelo ustvrdile su da se izvanredno stanje tijela mrtve karmelićanke ne može objasniti prirodnim uzrocima. Kad je relikvija njene lijeve šake (koju su joj odrezali 1583.) dospjela u ruke generala Francisca Franca, on se nije odvajao od nje sve do smrti 20. studenog 1975. u madridskoj bolnici kad je na prsima stiskao šaku sv. Terezije Avilske.
Iako su s tijela mističarke nastavili uzimati dijelove za relikvije, na njemu se i dalje nisu pokazivali znakovi raspadanja. To je utvrđeno tijekom idućih ekshumacija, kojih je bilo deset. Godine 1760. tijelo je još uvijek bilo elastično, a udovi gipki. Sv. Terezija Avilska danas počiva u srebrnu lijesu iznad glavnoga oltara crkve sestara karmelićanki u Albi de Tormesu. Ondje su izloženi i njezina lijeva ruka i srce koje je iz tijela izvađeno 1591., ali je ostalo izvanredno sačuvano, za što liječnici nisu našli znanstvenog objašnjenja.
Kozačko iživljavanje
Tijelo sv. Andrije Bobole, poznatoga propovjednika i misionara iz 17. stoljeća, imalo je izuzetno burnu povijest. Nijedan poljski svetac nije umro tako užasnom smrću. Ubili su ga Kozaci 16. svibnja 1657. godine. Prije nego što će ga ubiti, rekli su mu da će mu poštedjeti život ako se odrekne katoličanstva i prihvati pravoslavlje. Isusovac Bobola je to odbio, pa su ga Kozaci okrutno ubili: svukli su ga do gola, vezali za ogradu i okrutno ga pretukli, iskopali mu oko, odrezali prst, noževima mu gulili kožu i palili rane, zabijali čavle pod nokte, odrezali mu uši, nos i usne i iščupali mu jezik kroz otvor koji su mu načinili na vratu. Potom su ga objesili o noge.
Nakon mučenja su mu sabljom odrubili glavu. Iznakaženo tijelo redovnici su pokopali u drvenom lijesu u redovničkoj grobnici u crkvi sv. Stanislava. Tamo je ostao zaboravljen do 16. travnja 1702., kad se 45 godina nakon smrti mučenik u snu ukazao rektoru isusovačkoga kolegija u Pinsku, o. Marcinu Godebskomu. Obećao mu je da će zaštititi samostan od razaranja u ratu koji je upravo trajao, samo neka prvo pronađe njegove ostatke i prenese ih na drugo mjesto. U samostanskim je podrumima pronađen lijes na kojemu je bila pločica s latinskim natpisom: Pater Andreas Bobola Societatis Jesu a Cosacis occicus (Otac Andrija Bobola iz Družbe Isusove, kojega su ubili Kozaci).
Podigavši poklopac prisutni su ugledali zapanjujuć prizor: tijelo ubijenoga redovnika izgledalo je kao na dan pogreba. Iako je već pola stoljeća bilo u vlažnoj zemlji, bilo je gipko i nije zaudaralo. Brojne rane na njegovu tijelu bile su prekrivene svježe zgrušanom krvlju koja još nije bila izgubila boju. Ubrzo je započeo proces beatifikacije ubijenog isusovca.
Jedan od uvjeta za beatifikaciju bio je rekognicija, odnosno identifikacija preminuloga, koju su 26. svibnja 1730. provela dvojica liječnika sa Sveučilišta u Rimu: Alessandro Pascoli i Raimondo Tarozzi. U izvješću su potvrdili da je osakaćeno tijelo Andrije Bobole ostalo neraspadnuto iako nije bilo podvrgnuto konzervaciji. Ostalo je gipko i imalo je mekanu kožu. Liječnici su napomenuli da je tijelo propovjednika bilo pokopano zajedno s tijelima više drugih redovnika.
Sva su druga tijela bila raspadnuta, sva osim Bobolina. Stručnjaci su nekoliko puta pregledali njegovo tijelo, utvrdivši da nema znanstvenoga objašnjenja za činjenicu da je njegovo tijelo ostalo neraspadnuto. Sljedeća su istraživanja bila provedena 1851., 1857., 1896. i 1917., i svaki je put utvrđeno da je tijelo neraspadnuto. Pio IX. je 1853. beatificirao toga poljskog isusovca. Kad su boljševici došli na vlast u Rusiji, obrušili su se na čašćenje mučenikova tijela. Sovjeti su čak 1922. godine izvadili iz lijesa tijelo bl. Andrije Bobole, razodjenuli ga i potom ga iz sve snage bacili o tlo u crkvi nadajući se da će se raspasti od udarca. Ono je, međutim, ostalo neoštećeno.
Dana 17. travnja 1938. Pio XI. proglasio je Andriju Bobolu svetim. Relikvijar se mogao sigurno vratiti u crkvu u Rakowiecku tek po svršetku ratnih razaranja u Varšavi 7. veljače 1945. Tijelo ovoga mučenika i danas se ondje nalazi. Godine 1989. položeno je u kristalni lijes u novoizgrađenomu svetištu sv. Andrije Bobole. Kroz prozirni poklopac lijesa hodočasnici mogu vidjeti lice isusovca na kojemu se još uvijek jasno vide tragovi mučenja koje je pretrpio.
Tijelo jedne druge svetice, Bernardice Soubiruos, ostavlja pak potpuno drukčiji dojam: ona izgleda kao da je upravo zaspala. Njoj se, kad je imala 14 godina, 1858. u Lourdesu ukazala Djevica Marija. Mlada je redovnica ubrzo oboljela od tuberkuloze kostiju i umrla 16. travnja 1879. Nakon smrti tijelo joj je tri dana bilo izloženo u samostanskoj kapeli. Bernardica je u lijesu pokopana u samostanskomu dvorištu. Trideset godina kasnije ekshumirali su Bernardičino tijelo radi procesa beatifikacije. Tijelo je ekshumirano 22. rujna 1909.
Kada su stolari otvorili lijes, okupljeni su ugledali savršeno očuvano tijelo Bernardice Soubirous. Habit joj je bio mokar i istrunuo, a krunica omotana oko ruke puna hrđe. Međutim, njezina je koža bila posve očuvana i čvrsta. Ispod kože nazirale su se krvne žile. Nokti na rukama i nogama bili su savršeno očuvani. Izgledala je kao da spava dubokim, mirnim snom. Liječnici su započeli pregled. Nakon što su skinuli habit i pokrivalo s njezine glave, vidjeli su da je Bernardičino tijelo neraspadnuto, gipko i potpuno očuvano, unatoč tome što nije bilo podvrgnuto nikakvoj konzervaciji. Liječnici su ostali zapanjeni, tim više što je redovnica za života trpjela od više bolesti, a lijes je bio položen u vlažno zemljište koje ubrzava procese truljenja.
Nakon liječničkoga pregleda redovnice su stavile tijelo u novi dvostruki lijes i pokopale ga na istomu mjestu. Deset godina kasnije tijelo je ponovno bilo ekshumirano, a napravljena je i treća ekshumaciju Bernardičina tijela 1925., 46 godina nakon njezine smrti. Cilj je ove ekshumacije među ostalim bilo i uzimanje nekoliko organa za relikvije. I ovoga se puta pokazalo da je tijelo potpuno neoštećeno, a obdukcija je pokazala i da su unutarnji organi izvrsno očuvani. Rezultati ove ekshumacije izazvali su nevjericu u znanstvenom svijetu, prvenstveno zbog savršene očuvanosti kostura i svih zglobova, kao i kože, a zapanjujuća je bila i elastičnost i čvrstoća mišića. Ipak, doktora je najviše zadivilo stanje njezine jetre 46 godina nakon smrti, koja je bila elastična i svježa, za što nema nikakva prirodnoga objašnjenja.
Šokantna ekshumacija
I tijelo majke Elekte, utemeljiteljice praškoga karmela koja je preminula 1663. ostalo je neraspadnuto i nakon tri i pol stoljeća od njene smrti. Podrijetlom Talijanka, rodila se 1605. godine kao Caterina Tramazzoli. Nakon što je ušla u red bosonogih karmelićanki, uzela je redovničko ime Elekta. Njezini su je poglavari poslali na sjever gdje je utemeljila nekoliko samostana u Beču, Grazu i Pragu. Bila je izvrsna organizatorica i stroga poglavarica, ali i ponizna redovnica puna dobrote. Posljednjih sedam godina života provela je u češkoj prijestolnici gdje je često pobolijevala. Umrla je 11. siječnja 1663. godine. Pokopali su je na groblju pored samostana sv. Josipa. Lijes je bio premalen pa su joj tijelo jedva smjestili u nj: poklopac nisu uspjeli do kraja zatvoriti pa je ostao procjep kroz koji je u lijes ulazila voda.
Tri godine kasnije, 1666., ekshumirali su tijelo majke Elekte, jer je jedna od redovnica rekla da joj se pokojnica javila u snu rekavši da se njezino tijelo nije raspalo. Karmelićanke su odlučile to provjeriti i uz dopuštenje provincijala otvorile su grob iz kojeg je izbijao “neobičan miris nalik na miris ljubičica”.
Rezultat ekshumacije zaprepastio je sve prisutne. Groblje je bilo na vlažnu zemljištu pa su lijes i odjeća potpuno istrunuli, a pokojničino je tijelo bilo prekriveno blatom. U takvim se uvjetima njezino tijelo trebalo vrlo brzo raspasti. Međutim, kada su u samostanu s tijela uklonili blato i plijesan, pred sobom su ugledali majku Elektu koja je izgledala kao da je živa. Koža joj je, tvrde očevici, “bila meka i elastična kao da je netom umrla”. Svi su prisutni to proglasili čudom. Sestre su oprale tijelo uvarkom od ruža i ružmarina kuhanim u vinu. Međutim, ta je tekućina izazvala reakciju koju karmelićanke nisu predvidjele – koža preminule redovnice je potamnjela.
Tijelo mrtve karmelićanke bilo je podvrgnuto nizu pregleda 1668., 1670., 1672. i 1677. Od posebna je značenja bila posljednja od tih ekspertiza 1677. u kojoj su svi liječnici napisali: “Vidjeli smo vlastitim očima i doticali svojim rukama te najdetaljnije pregledali tijelo časne majke Elekte od Isusa koje smo našli postavljeno na stolici i neoštećeno, s potpuno neoštećenom kožom smeđe ili kestenjaste boje i sa svim udovima mekanim i pokretnim, iz kojih izlazi tekućina koja miriše poput jasmina.” Komisija je jednoglasno zaključila da to što se tijelo ne raspada treba smatrati natprirodnom pojavom, tim više što je ono nekoliko godina bilo u uvjetima koji ubrzavaju procese truljenja.
Drugim riječima, liječnici su smatrali da je riječ o čudu. Početkom 21. stoljeća njeno je tijelo podvrgnuto istrazi stručnjaka. Povjerenstvo je 2003. utvrdilo da je tijelo majke Elekte ostalo neraspadnuto već 349 godina”. Taj su fenomen opisali kao “pažnje vrijedan, izvanredan i rijedak”.
Vatikanski stručnjak
Dr. Nazzareno Gabrielli je najugledniji vatikanski stručnjak za očuvanje tijela blaženika i svetaca. Sudjelovao je u desecima ekshumacija. Balzamirao je ili proveo neki drugi oblik konzervacije tijela velikana Crkve poput sv. Luigija Orionea (1981.), sv. Kamila de Lellisa (1984.), kardinala Josyfa Slipyja (1986.), sv. Klare Asiške (1986.), sv. Uršule Ledóchowske (1989.), sv. Ivana od Križa (1992.), sv. Ivana XXIII. (2001.), sv. Padra Pija (2008.) i bl. Piera Giorgija Frassatija (2008.). Malo je ljudi na svijetu fizički dotaknulo toliko mnogo svetaca.
Tijelo sv. Padra Pija bilo je većim dijelom očuvano, iako je počivalo u ambijentu prepunu vlage. U lijesu je bila voda, a križ s kojim je bio pokopan potpuno je prekrila hrđa. Usprkos tome, veći dio tijela, uključujući i glavu, bio je u izvrsnu stanju. Neke je druge organe ipak zahvatio proces raspadanja, primjerice ruke koje su otpale.
